Što su duhovne vježbe u svakodnevici
U jednoj priči pustinjskih otaca uspoređuje neki redovnik (monah) situaciju kršćana sa psima koji jure za zecom: Pas je vidio zeca. Strašno laje i juri za zecom. Drugi psi čuju lavež i trče za psom. Ali kad-tad se dogodi da svi psi koji su samo čuli lavež prestanu dalje juriti (trčati). Samo oni koji su stvarno vidjeli zeca, trče dalje. Na kraju priče stoji zatim, u odnosu na naš kršćanski život: Izdrži samo onaj tko stvarno vidi raspetoga i uskrslog Krista.
Ova priča opisuje potrebu mnogi ljudi koji traže. Oni žive samo od laveži lajanja, lajanja. Traže smisao života, ispunjenje, Boga, ali čuju samo od nekoga tko je čuo da je netko čuo… Kad-tad će biti i onih koji su iskusili živoga Boga, usred svoga života. Oni su ovo iskustvo zatim ispripovijedali drugima, a ovi opet drugima, koji su konačno žive još jedino od slušanja onoga što su čuli.
Bog o kojem se govori čini se da baš nema nešto posebno s njihovim stvarnim životom, sa svakodnevicom koja je ispunjena rutinom i banalnostima, s dužnostima i zahtjevima, aktivnostima i užicima, ali i s problemima, trpljenjem i nevoljama. Profan i svet, svagdan i nedjelja, religiozni čini i svagdašnji život čini se da ne idu skupa. To je nekako kao i čitanje jelovnika: dobre misli o Bogu stvore možda apetit, ali ne site. Riječi dovedu na trag, ali ne mogu nadomjestiti vlastito živo iskustvo.
Duhovne vježbe kod kuće, u svakodnevici, žele biti pomoć u ovoj dilemi.
One su PUT
VJEŽBANJA koji želi pomoći da postanemo osjetljivi i propusni za Božju nazočnost u osobnome životu i u svakom životu.
ISKUSTVA Boga usred svakodnevice. Mogu pomoći da Boga shvatimo u životu i život polazeći od Boga, jer Bog i život pripadaju skupa.
PREOBRAZBE, put, pripraviti se za to da Bog čitav život želi pretvoriti u život punine.
Ovako gledano mogu duhovne vježbe biti koraci na putu zrela i cjelovita očovječenja. One su put koji znači samoodgovornu vjeru i život koji je mnogo ispunjeniji nego kad samo čujemo da on postoji. Putokaz i sredstva na tom putu žele biti svakodnevni poticaji koje sadrže ove stranice (knjiga).
Povijesno imaju Duhovne vježbe u svakodnevici svoj korijen u jednoj varijanti duhovnih vježbi Ignacija Lojolskog (1491-1556), osnivača Isuosovačkog reda.
Posljednjih je godina ova davno zaboravljena varijanta duhovnih vježbi ponovno oživjela. Sam Ignacije predvidio ju je za «jako zaposlene ljude». On je na različitim mjestima svoga djelovanja pratio ljude u ovom otvorenom procesu duhovnih vježbi i tražio ih za razgovor tamo gdje stanuju.
U biti, dakako, prakršćanski put, otkriti usred svakodnevice Božje tragove – u stvorenju, u događajima života, u čovjekovoj ovisnosti o drugima.
Duhovne vježbe u svakodnevici hoće biti pomoć na ovome putu do jedne nove kvalitete života, do veće slobode i kršćanskog iskustva spasenja.
«Exercitia spiritualia» znači doslovce «duhovne vježbe». Ignacije Lojolski uspoređuje ovo vježbanje sa športskim treningom. To ponajprije znači da nešto smijem naučiti, nešto što me raduje, da uvijek iznova smijem započeti, ali da to stoji i truda i strpljenja, ako hoću napredovati. Vjernost duhovnim vježbama ne znači uvijek uspjeti, nego uvijek iznova započinjati i ići dalje.
II. Duhovne vježbe kod kuće - Kako to izgleda?
1. Temeljni preduvjeti: vrijeme, mjesto i okolnosti
2. Koraci na putu vježbanja
3. Značenje tijela
4. Svakodnevica kao vježba
5. Osobno praćenje
Pola sata (do jedan sat) stati u tijeku dana, jest stožer i glavna točka duhovnih vježba u svakodnevici. U ovom vremenu mogu više postati svjestan sebe i naučiti pažljivo i potpuno budno pogledati izvanjske i nutarnje procese svoga života (događaje, susrete, tendencije, načine ponašanja, strahove, nade…) tako da mnome više ne ovladavaju zadaće, nego da ja postajem onaj koji djeluje.
Sveti Bernard iz Clairvoixa piše svojem ranijem redovniku, Papi Eugenu III.:
«Ako čitav svoj život i doživljavanje izgubiš na djelovanje i više ne predviđaš prostor za razmišljanje, zar da te zbog toga hvalim? Zbog toga te ne hvalim… Kako možeš biti potpuno i pravo čovjek, ako sebe izgubiš?… Misli dakle na to: Priušti si sebe.»
Da si na ovaj način priuštimo sebe, potrebna je odlučnost da za to nađemo vremena, potrebno je prikladno mjesto i povoljne okolnosti. Pobrinuti se za ovaj okvir, prva je zadaća kad se odlučujete obavljati duhovne vježbe kod kuće.
1. Temeljni preduvjeti: vrijeme, mjesto i okolnosti
2. Koraci na putu vježbanja
3. Značenje tijela
4. Svakodnevica kao vježba
5. Osobno praćenje
Evo programa za vježbanje koji je svaki dan strukturiran na slijedeći način:
O čemu se radi?
Svjesno započeti
Smiriti se - sabrati se
Dnevno razmišljanje
Molitva/gesta na kraju
Poticaj za dan (dnevni poticaj)
Pregled dana
O čemu se radi?
Pod ovim pojmom nalazi se uvijek kratki uvod u temu dana.
Svjesno započeti
Molitva na početku i molitva na kraju svakog vremena vježbanja označavaju okvir. Jednim znakom križa, jednim naklonom ili kratkom molitvom svjesno ulazim u susret s Bogom.
U prvome tjednu dajemo poticaje za to da pronađete svoj vlastiti način za svjesni početak. Ovaj način onda zadržite za ostatak duhovnih vježbi.
Smiriti se – sabrati se
Ovdje predložene vježbe hoće pomoći da se smirite – ne samo da ništa ne govorite, nego zaista (stvarno) da se smire tijelo, duša i duh.
Sve religiozne tradicije cijene tišinu kao ulazna vrata do iskustva Boga. «U smirenu uzdanju snaga je vaša» stoji kod proroka Izaije (30,15). A Izak iz Ninive, sirski redovnik i biskup iz 7. stoljeća piše: «Ljubiš li istinu, ljubi šutnju. Šutnja će te, kao sunčevo svjetlo u Bogu rasvijetliti i osloboditi te prividnih svjetala neznanja. Šutnja će te sjediniti sa samim Bogom.»
Za svaki dan prvoga tjedna predlažemo vam jednu vježbu smirivanja. Od drugoga tjedan pa dalje prakticirajte do kraja duhovnih vježbi onu vježbu smirivanja koja vam najviše odgovara.
Dnevno razmišljanje
Ovdje se nalaze tekstovi i slike koje su vodič za vježbanje, molitvu i meditaciju. Ponuđene vježbe i tekstove treba shvatiti kao pomoć. Ne mora i-h se «prolaziti». Ako u jednome danu uspijete samo polovicu, možete dobiti više nego ako pod pritiskom vremena i posla «odradite» sve.
Molitva/gesta na kraju
Kao što razmišljanje treba započeti vremenski točno, tako ga treba i završiti. Neki puta su predložene molitve, drugi puta se traži da sami potražite prikladan završetak. Ovo može biti kraća molitva po vlastitome izboru ili neka gesta. Ima mnogo gesta i držanja tijela koji čine nutarnji stav na izvan vidljivim.
Primjerice:
naklon
znak križa
raširene ruke u stojećem stavu
ruke lako ispružene u otprilike sredini tijela, otvorene prema gore, kao otvorena posuda
ruke sklopljene da izraze stav sabranosti
leći na pod a čelo poduprijeti rukama – osjetiti vezu s tlom (povezanost sa zemljom).
Možete u jednom ovih stavova boraviti kratko ili pak nekoliko minuta i tako završiti vrijeme razmišljanja.
Poticaj za dan (dnevni poticaj) i osvrt na dan
Ove dvije točke ukazuju na vrijeme razmišljanja: Poticaji za dan obrađuju teme dnevnih razmišljanja i žele pojačati spoj «duhovnih vježbi» sa svakodnevicom.
Ljubazni osvrt na dan u večernjem osvrtu dana doprinosi da s većom budnošću doživimo ove tjedne i svjesno ostanemo u zahvaljivanju i prošnji što Bog ide zajedno s nama. (Detaljnije o osvrtu dana u Dodatku!)
1. Temeljni preduvjeti: vrijeme, mjesto i okolnosti
2. Koraci na putu vježbanja
3. Značenje tijela
4. Svakodnevica kao vježba
5. Osobno praćenje
Što god činili, to činimo i svojim tijelom, ne samo duhom. Tko starta trčanje na stotinu metara, ide na startni položaj i ne leži do posljednjeg trenutka u ležaljci. I zaprepaštenost i olakšanje izraženi su u tjelesnome držanju. Molitve su se oduvijek izražavale ne samo riječima, nego i tijelom – u molitvenim gestama kao stajanje, klečanje ili sjedenje, raširenih ili sklopljenih ruku i drugim gestama.
Kad se u duhovnim vježbama radi o tome da postanemo otvoreni i prijemljivi (propusni) za nazočnoga Boga, onda to dolazi do izražaja i u držanju tijela. Zato je važno u vrijeme razmišljanja pronaći pažljiv, a to znači uobičajen, uspravan sjedeći stav, u kojem se može slobodno disati.
Pažljivo se odnositi prema tijelu, više je od pojave mode u današnjoj duhovnosti. Već Pavao govori o tijelu kao o hramu Duha Svetoga, to znači, on shvaća tijelo kao prožeto duhom. Mi ne samo da imamo tijelo, nego mi jesmo tijelo. Otkad je u Isusu Kristu Riječ tijelom postala, možemo početno naslutiti koliko Bog cijeni čovjeka u njegovoj cjelovitosti.
Kad u prvome tjednu svaki dan na početku stoje vježbe koje nas hoće učiniti osjetljivima za opažanje našega tijela, našega disanja i našeg kretanja, onda to želi biti pomoć da se Bogu otvorimo kao ljudi s tijelom i dušom.
«Učini svome tijelu neko dobro,
da bi tvoja duša imala volju
u njemu stanovati.»
Terezija Avilska
1. Temeljni preduvjeti: vrijeme, mjesto i okolnosti
2. Koraci na putu vježbanja
3. Značenje tijela
4. Svakodnevica kao vježba
5. Osobno praćenje
Kad se u duhovne vježbe ne povlačimo, nego ostajemo u uobičajenoj sredini, svagdašnji život postaje na dvostruki način predmet vježbanja. On se snažno odražava na sadržaje vremena razmišljanja i obrnuto: temeljni stavovi duhovnih vježbi vježbaju se i u svakodnevici, tako da sama svakodnevica postaje sve više vježbom. To primjerice znači:
Biti pažljivo prisutan pri svemu što je upravo sada: Kad hodam, sav sam u hodu, kad radim, sav sam u ovome radu, kad razgovaram, činim samo to… Sjediniti se s onim što upravo sada činim – to mijenja poneki tempo i poneki stil rada!
Uvijek iznova paziti na pravilno držanje tijela (počinuti u središtu, biti opušten) – ne samo dok razmatram, nego i preko dana (u autobusu, u čekaonici…).
Iskoristiti i preko dana kratko vrijeme za smirivanje. Začudit ćete se kako se često za to nađe 1-2 minute!
1. Temeljni preduvjeti: vrijeme, mjesto i okolnosti
2. Koraci na putu vježbanja
3. Značenje tijela
4. Svakodnevica kao vježba
5. Osobno praćenje
Kad se pođe duhovnim putem vježbanja, onda je jednostavno potrebno bit duhovno praćen. U razgovorima s duhovnim pratiteljem mnogo toga otkrivenoga postane još jasnije, stavljeno u pitanje ili u svojoj vrijednosti tek pravo spoznato. Dobije se utjehu, ohrabrenje, upit i pomoć za daljnji hod.
I ako ste se odlučili obaviti Internet-duhovne vježbe, postavite sebi pitanje: tko me duhovno prati.
Najdirektnija mogućnost jest naravno poći poznatome svećeniku i s njime dogovoriti razgovor o stečenim iskustvima. Postoji i mogućnost razmjene iskustava u grupi (u kući srca ponedjeljkom u 20 sati, poslije toga sa svećenikom!). koristan je i razgovor s prijateljem, poznanikom.
Što ako nemate nikoga s kime biste podijelili svoja iskustva? – Najvažniji partner, najvažniji pratitelj duhovnim vježbama je, na našu sreću, Bog. I Terezija Avilska je u nekim fazama svoga života zaludu tražila pratitelja a zatim shvatila da se u takvim trenucima Bog zauzima za nju. Kao ona, možemo se i mi ovdje u Njega pouzdati.
Ali je u takvim slučajevima dobro pisati dnevnik i zabilježiti što me zaokuplja. Tako se nećete lako izgubiti.
«Boga ne moraš tražiti ni ovdje ni tamo;
on nije dalje od vrata tvoga srca.
Stoji tu i strpljivo čeka,
koga će naći spremna da Mu otvori i pusti ga unutra.
Ne moraš dozivati izdaleka;
On može očekivati manje od tebe da Mu otvoriš.
Vrijeme je:
Otvoriti i ući.»
Učitelj Eckhart
III. Praktični dio
Dan priprave
Važne napomene za planiranje, prethodne razgovore s obitelji, za uvijek ponavljano čitanje
Ranokršćanski redovnici uspoređuju početak molitve s pripravama lovaca na bisere. Oni idu na obalu i odlože sve što bi ih moglo priječiti u ronjenju. Zatim potraže prikladan kamen s kojim mogu lakše potonuti i doći do bisera.
Slično pokušavamo i mi, stvoriti što je moguće bolje pretpostavke da budemo potpuno pripravni.
Razmislite što bi vama najbolje pomoglo u pronalaženju «bisera».
1. Pronaći svoje vrijeme i ostati mu vjeran.
Važno je imati svakoga dana točno određeno vrijeme, kad ću se povući na vježbanje ovoga dana.
glavno vrijeme za razmišljanje od barem 30 minuta
na kraju dana otprilike 15 minuta
Priviknite se na to da dnevno vježbanje bude po mogućnosti u isto vrijeme dana. Ustaljeni ritam pomoći će vam da izdržite.
Neka to bude vrijeme koje vam vaše okolnosti najbolje omogućuju (primjerice, dok djeca spavaju, dok su izvan kuće ili dok se intenzivno nečim bave; pretpostavljajući da to prihvaća partner; kad sam osobno za to raspoloživ ili u vrijeme kad obično molim).
2. Pronaći svoje mjesto i svoj stav (držanje)
Potrebno je pronaći mjesto na kojem mogu nesmetano boraviti i na kojem se ugodno osjećam. Uredit ću si to mjesto na kojem ću provesti dane razmišljanja, stvorit ću sebi (potrebno) ozračje koje će me pozvati da se smirim i razmišljam:
sobu u kojoj se mogu smiriti: crkvu…
mjesto urediti jednostavno i ugodno: slika, križ, svijeća, cvijet ili lončanica, prazni zid… preda mnom; tako da mi pomogne sabrati se; možda i cedulja na vratima «Molim ne ometajte!»
prilika za sjedenje i način sjedenja koji mi pomaže opustiti se, biti otvoren i budan.
3. Pronaći puteve koji me neće rastresati
Zatim i: smiriti se:
isključiti telefon; pokriti ga; odlučiti ne dizati slušalicu;
dogovor s drugim ukućanima da u ovo vrijeme ne ometaju – ovo uključuje da ostajem sjediti ako netko zove ili zvoni.
Pripraviti cedulje i nešto za pisanje, da eventualno mogu zabilježiti kako ne bih zaboravio što još trebam uraditi!
Pripremiti budilicu, možda ju pokriti jastučićem da ne moram neprestano gledati na sat.
Već uvečer pripraviti tekstove, i papir i olovku za pravljenje bilježaka.
Molitva kao susret
«Molitva je bitno dijalog.» Tako molitvu definira psiholog religije G. van der Leeuw. (1) Molitva je razgovor čovjeka s Bogom. Ovaj pojam je sigurno važan i nuždan. Ali lako dovodi i do nesporazuma i poteškoća. Jer razgovor s Bogom izgleda posve drukčije od razgovora s prijateljem. Ja Boga ne slušam onako kako slušam prijatelja. I Bog mi ne daje tako jasna odgovora kakav očekujem od prijatelja. Mnogi svoju molitvu ne iskusuju kao dijalog, nego više kao monolog. I pitaju, ne govore li u prazan zid. Drugima je teško pronaći riječi da zapodjenu razgovor. Molitva je za njih naporna. I oni često prestaju jer ne znaju kako i što reći Bogu. Da bih bio pravedan prema problemima koje mnogi imaju s molitvom, želim u ovom malome sveščiću uvesti jedan drugi pojam koji mi se čini korisnijim: molitva kao susret.
O tajni susreta nanovo je razmišljala moderna filozofija, prije svega Martin Buber koji u svome spisu «Ja i Ti» čini Ti u susretu polazištem za pronalaženje sebe: «Ja postajem uz Ti; postajući Ja govorim Ti. Svaki istinski život jest susret.» (2) Slijedeći Bubera i drugi su filozofi susreta pisali o događaju susreta, kao npr. Steinbüchel, Bollnow i Ebner. Ovako opisuje Steinbüchel tajnu susreta:
«Ti mi postaje milost koja se dariva mojemu Ja, blagoslovom koji mi se daje. Ti ograničava moju samovolju, ali Ti budi i moju najdublju intimu: sve ono što u meni drijema i sve ono što sada spremam tomu Ti. Ja kao Ja živim od milosti toga Ti… Čitavo moje Ja ima svoju stvarnost samo u ovomu odnosu prema Ti, ovaj odnos prema Ti je moja stvarnost. Susret s Ti je transcendiranje, nadilaženje moga, u sebi ograničena Ja, iznad samoga sebe prema drugome.» (3).
Ali za Steinbüchela postoji ne samo susret čovjeka s čovjekom, nego i susret čovjeka s Bogom. Sa Schelerom označuje Steinbüchel čovjeka kao „biće koje nadilazi svaki život a u njemu i sama sebe“. Čovjek je upravo «intencija i gesta same transcendencije, biće koje moli i traži Boga». Čovjek moli ne samo sam po sebi, nego je on u čitavu svome biću «molitva života koja nadilazi sebe». (Steinbüchel 75) „U susretu mi daleki Bog postaje bliz. On ostaje Drugi, 'sasvim' Drugi, meni i svemu, ostaje Bog, a ja ostajem čovjek. Ali on postaje moj Ti, moj Bog i sve moje, kako se u svome strahopoštovanju pred uzvišenim Bogom mogao moliti Augustin, ipak bliskomu Bogu, onomu koji je postao Bog njegova srca. Bog je Drugi, ali ipak Prisutni, koji mi je bliži nego što sam ja samomu sebi. On mi je u svoj svojoj udaljenosti posljednji i najvjerniji pratitelj u životu, komu se u svakome razočaranju u čovjeka mogu uvijek obratiti kao svomu pravom Ti.» (Steinbüchel 79 i dalje)
Čovjek dolazi k samomu sebi tek u susretu s jednim Ti, s Ti čovjeka, ali i s Božjim Ti. Susret je događaj koji preobrazuje one koji se susreću. Ja iz susreta izlazim drukčiji nego što u njega ulazim. Ali događaj samoga susreta nije lako pojmovno shvatiti. To je tajna. U pravome susretu ja uvijek dodirujem tajnu svoga vlastitog života, tajnu drugoga i tajnu Boga. U susretu se događa preobrazba u ono pravo. Upravo u susretu s Bogom dolazi čovjek u dodir sa svojim pravim bićem, sa svojom najunutarnjijom jezgrom. Susret je pritom uvijek slobodan dar, nije ga moguće načiniti. Upravo jer je susret tajna i slobodni dar, možemo njime bolje opisati fenomen molitve nego pojmom dijaloga koji se previše vrti oko riječi. Molitva kao susret čovjeka s Bogom uvijek je dar Božje milosti nama, nikada naša zasluga. Sam Bog nam dolazi ususret slobodnom milošću. Mi ga možemo susresti jedino jer on nas hoće susresti, jer je on prisutan i čeka na to da i mi budemo tu, pripravni susresti ga.
Biblija nam govori u mnogim pripovijestima o susretu što se u čovjeku preobrazuje kad susretne Boga ili kad susretne Isusa Krista. U susretu s Bogom nalaze proroci svoj put i nastupaju s novom sviješću. U susretu s Isusom Kristom ljudi postaju zdravi, uspravljaju se, nalaze odvažnosti reći Da sebi i otkrivaju svoje nepovrjedivo dostojanstvo. U susretu s Isusom osjećaju se grješnici od Boga prihvaćeni i sada mogu prihvatiti sami sebe. Oni su odjednom slobodni predati sebe Bogu i podijeliti svoj imetak sa siromasima (usp. Lk 19,1-9). Kako se ljudi u susretu preobrazuju, govori nam Luka u susretu Marije s Elizabetom. Marija mora najprije izaći iz svoje kuće, mora sve ostaviti, sve što ju štiti, sve iza čega bi se mogla skriti. Mora izaći iz sebe i mora prijeći preko gorja, preko brda svojih prepreka i svojih strahova, preko brda predrasuda i zidova između nje i Elizabete. Ona sa sobom može uzeti jedino sebe. Mora biti potpuno i sasvim ona sama, bez zaštitnoga zaleđa da bi potpuno prispjela drugomu i mogla ga susresti. I kad zatim susreće Elizabetu i pozdravlja ju, dijete u Elizabetinu krilu zaigra, Elizabeta tada dolazi k sebi, ona dolazi tada u dodir sa svojom neiskvarenom jezgrom, sa svojim pravim Ja, s onom slikom koju je Bog o njoj načinio. I Elizabeta ujedno spoznaje Marijinu tajnu. Ona oslovljava Mariju. Tumači joj kako vidi njezin život. A Marija odgovara Magnificatom u kojemu izražava tajnu svoga života oslanjajući se na Boga. Njezina molitva svršava u hvalospjevu Bogu, u slavljenju punu divljenja Bogu milosrđa i stvaranja. Ovo pokretanje susreta koje Luka tako divno ocrtava, želimo uzeti za pozadinu ovih četiriju koraka, karakterističnih za susret u molitvi.
...dalje...
Molitva kao susret
Susret sa samim sobom
Da bi susreo Boga, moram najprije susresti samoga sebe. Moram najprije biti sa sobom. A to u normalnu slučaju nisam. Jer ako promatram sebe, otkrivam da moje misli lutaju tamo-amo, da sam sa svojim mislima svagdje samo ne kod sebe. Nemam kontakta sa sobom, misli me trgaju iz mene i odvode me drugamo. Ne razmišljam ja, nego u meni razmišlja nešto, misli se osamostaljuju, prekrivaju moje pravo Ja. Prvi čin molitve jest da najprije dođem u dodir sa samim sobom. To su nas uvijek iznova učili crkveni Oci i prvi monasi. Tako Ciprijan iz Kartage kaže: «Kako možeš tražiti od Boga da te čuje, ako sam sebe ne čuješ? Hoćeš da Bog na tebe misli, a ti sam ne misliš na sebe.» (Quomodo te audiri a Deo postulas, cum te ipsum non audias? Vis esse Deum memorem tui, quando tu ipse memor tui non sis.) Ti sam uopće nisi kod sebe, kako onda hoćeš da Bog bude kod tebe? Ako nisam kod sebe kod kuće, Bog se ne može susresti sa mnom kada bude želio doći k meni. Slušati sebe znači najprije slušati svoje pravo Ja, doći u dodir sa sobom, ali to također znači slušati svoje osjećaje i potrebe, slušati ono što se u meni pokreće. Slušati sebe, doći u dodir sa svojim najdubljim potrebama, to je za Ciprijana uvjet da u molitvi dođemo u dodir s Bogom.
Molitva nije pobožno bježanje od sebe, nego prije svega iskren i nempoštedan susret sa sobom. Tako Evagrije Pontijski kaže: «Želiš li upoznati Boga, najprije nauči poznavati sebe.» (4) Nije to nikakvo psihologiziranje vjere, nego potrebna pretpostavka za molitvu. Ako odmah pobjegnem u pobožne riječi i osjećaje, molitva me neće dovesti k Bogu, nego samo u široka prostranstva moje mašte Moram najprije iskreno osluhnuti u sebe. U susretu s Bogom moram se susresti sa samim sobom. Pritom ne možemo reći što dolazi prije, susret sa sobom kao preduvjet za susret s Bogom ili susret s Bogom kao preduvjet za susret sa sobom. To dvoje jedno drugo uvjetuje i međusobno produbljuje. Susresti samoga sebe ipak ne znači neprestano se vrtjeti oko sebe i svojih problema ili analizirati svoju psihičku situaciju, nego prodrijeti do svoga pravog identiteta, pronaći svoje Ja, svoju pravu jezgru osobe.
Pitanje je kako mogu prodrijeti do ove točke na kojoj mogu zaista reći Ja. Jedan se put sastoji u tome da jednostavno uvijek iznova pitam: Tko sam ja? Tada će mi spontano doći odgovori ili slike. A svakomu od ovih odgovora zatim kažem: Ne to nisam ja, to je samo dio mene. Ja nisam onaj za kojega me smatraju moji prijatelji, ja nisam onaj za kojega sam sebe držim. Nisam istovjetan s ulogom koju igram kod poznanika, ni s maskom koju na sebe stavim kod stranaca. Mogu opaziti da se drukčije ponašam u crkvi nego na poslu, drukčije kod kuće nego u javnosti. Tko sam ja uistinu? Ja također nisam istovjetan sa svojim osjećajima i mislima. Misli i osjećaji su u meni, ali u njima se ne javlja Ja, njega treba tražiti onkraj svih misli i osjećaja. Mi ovo Ja ne možemo definirati ni utvrditi. Ali propitujući se sve dublje u sebi, naslutit ćemo tajnu vlastitoga Ja. Ja, to je više nego se razlikovati od drugoga, više od svjesne jezgre osobe, više od rezultata moje životne povijesti. Ja znači: ja sam od Boga pozvan mojim imenom, nezamjenjivim imenom. Ja sam riječ koju Bog govori samo u meni. Moja bit se ne sastoji u mome učinku, ni u mome znanju, ni u mome osjećanju, nego u riječi koju Bog govori samo u meni i koju je samo u meni i po meni moguće čuti u ovome svijetu. Susresti samoga sebe znači stoga dobiti naslutiti ovu jedinstvenu Božju riječ u sebi. Bog je već govorio kroz moju egzistenciju, on je kazao svoju riječ u meni. Moljenje kao susret sa samim sobom znači, s Bogom se susresti u svojoj najdubljoj tajni, s Bogom koji me oslovio u meni, i koji se u meni izrazio.
Drugi put do vlastitoga Ja mogao bi ići preko disanja. Pri izdisaju mogu sebi zamisliti kako puštam da s mene spadnu sve maske i sve uloge, sve što zaklanja moju bit. A pri udisaju mogu si pred očima zadržati sliku da u mene struji Božji Duh i daje da raste vlastita jezgra, neiskvarena bit, kao pupoljak koji je još netaknut. Udišući dolazim tada u dodir sa svojom najunutarnjijom jezgrom, s pravim Ja, s onom slikom koju je Bog o meni načinio. Ni ovdje ne mogu zadržati Ja; samo u disanju slutim da osjećam tajnu, koja čini moju jedinstvenost. Želim li susresti Boga, moram se barem malo približiti svomu vlastitom Ja, moram barem osjetiti tko sam zapravo.
...dalje...
Molitva kao susret
Susret sa Bogom
Drugi korak molitve bio bi susret s Bogom. Često mislimo da Boga već odavno poznajemo. Da smo već dostatno o njemu čuli i da si možemo zamisliti tko je on. Ali, slaže li se to što mi o Bogu znamo sa stvarnim Bogom? Ili mi samo projiciramo svoje želje i čežnje na Boga? Potječu li naše slike o Bogu samo od našega odgoja ili od maštovitosti vlastitoga srca? Mi na jednoj strani trebamo slike da sebi zamislimo Boga i da se možemo s njim susresti. Ali na drugoj strani moramo ove slike uvijek iznova nadilaziti u odnosu na stvarnoga Boga. Boga si ne smijemo zamišljati tako zgodno, kao kolegu u poslu koga tapšamo po ramenu. To je neizmjerni Bog, Stvoritelj svijeta. O Bogu možemo razmišljati samo u suprotnostima. Bog je neizmjerni Stvoritelj, ali on je i onaj koji se sada za mene brine, koji me sada ljubazno gleda. Bog je onaj koji je stvorio veliki svemir, ali on je i u meni, bliže mi je nego ja samomu sebi. Bog je milosrdni Otac koji me s ljubavlju prima, ali on je i Gospodar pred kojim mi ne preostaje ništa drugo nego pasti ničice. Ja sam s Bogom u prisnu odnosu, jer mi se objavio i jer ga susrećem u sebi, ali On je ujedno posve Drugi, Neodredivi, Nezamislivi, On sva naša teološka pravila dovodi uvijek iznova u pitanje. Kad stvarno susretnemo ovoga Boga, a ne više samo pojmove naše teologije, tada nam se može dogoditi kao i Jobu koji nakon svojih hrvanja s Bogom mora priznati: «Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.» (Job 42,5-6)
Slike koje si stvaramo o Bogu su kao prozori kroz koje gledamo u ispravnome pravcu. Ali Bog je onkraj tih slika, on se ne da utvrditi slikama. On je uvijek sasvim drugi, neprotumačivi, jednostavno tajna. Kad počnemo moliti, dobro je osluhnuti u tajnu Boga, nadići sve te slike i naslutiti nešto od uvijek većega Boga. Ni ovdje nećemo doći do točke gdje možemo definirati Boga, nego ćemo samo postati osjetljiviji za tajnu Boga s kojim se hoćemo susresti u molitvi. Kad molim sam u svojoj samostanskoj ćeliji, neki puta mi nadolaze dvojbe: Stoji li to što razmišljaš o Bogu ili je sve to umišljaj? Zamišljaš li sebi to jer je to tako lijepo, jer možeš s time dobro živjeti, jer se tako bolje propovijeda ili piše? Kad te dvojbe dođu, pokušavam ih domisliti do kraja. Kažem sebi: da, moguće je tako, moguće je sve to samo umišljaj; sva religijska literatura je samo umišljaj, umirenje čovjeka da bi živio bolje, iluzija da bi zatvorio oči pred gorkom stvarnošću. Ipak kad to domislim do kraja, u meni se javlja duboka izvjesnost: ne, ljudski život ne može biti tako apsurdan. Ja sebi ne mogu tek tako zamisliti da su svi sveci živjeli samo u iluzijama, da je svaka kultura samo smirenje živaca. Temeljno pitanje možemo li mi ljudi uopće shvatiti nešto od istine ili samo tapkamo u mraku i sebi krojimo iluziju. Ali tada je sve apsurdno. Dopustim li ovu apsurdnost, ja ne samo da osjećam nutarnju izvjesnost, nego se tada odlučujem za alternativu vjere: ja hoću igrati na ovu kartu. Hoću slijediti jednoga svetog Augustina a ne skeptike, koji svoju životnu filozofiju nalaze u apsurdnosti bivstvovanja. I molitva dobiva tada za mene jednu novu dimenziju. Ja se smijemo obratiti pratemelju bitka, uzroku svega stvorenja kao jednomu Ti. Smijem zazvati ovaj Ti koji je skriven iza vela vidljivoga svijeta. Da, ovaj Bog, ovaj tajanstveni Ti mene je prvi zazvao. On je osoba, netko tko me voli, koji je probio veo bitka i u svojoj Riječi objavio mi slutnju o svojoj tajni.
Ali će me ujedno tištati pitanje novoga doba o odsutnome Bogu. Danas više ne možemo govoriti o Bogu tako naivno kao prije. Mi smo iskusili da i sama teologija govori o mrtvome Bogu. Izgledati za Bogom, to znači izdržati njegovu odsutnost ali istodobno vjerovati u to da je On sasvim blizu, da nas ovija svojom ljubećom i spasonosnom prisutnošću, da je u našemu srcu. Susresti Boga za nas znači proći kroz dvojbe našega vremena i prolazeći kroz njih vjerovati Bogu koji nam se u Isusu Kristu vidljivo objavio, koji je u Kristu objavio svoje Srce. A to je ljudsko srce, koje se tu u Kristu javlja, srce koje možemo razumjeti usred neshvaćanja ovoga svijeta. Pitanje Boga, koje je novo doba postavilo radikalnije nego prije, moglo bi nas tako učiniti osjetljivijima za to što znači moći susresti ovoga tajanstvenog Boga, ovoga Oca Isusa Krista. Dvojbe nas u našemu traganju za pravim Bogom drže na životu, one nam priječe da se prebrzo zadovoljimo s našim odnosom prema Bogu. Moramo uvijek iznova predokusiti tajnu Boga. Često se usred molitve zaustavim i pitam: A što to zapravo znači? Tko je Bog uistinu? I zatim pokušavam svoje pitanje i traženje sučeliti sa slikom Isusa Krista. U Isusu je ovaj neshvatljivi Bog postao vidljiv, Nerazumljivi je tu postao razumljiv. Tada u dvojbe dovodim riječi iz Ivanova Evanđelja: «Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani» (Iv 1,18). «Tko je vidio mene, vidio je Oca» (Iv 14,9). Kad osluhnem u Boga, nailazim na tajnu Isusa Krista. I ako ovoga čovjeka, Isusa iz Nazareta domislim do kraja, ja prodirem u tajnu Boga. Isusa mogu shvatiti jedino ako spoznam samoga Boga kao njegov pratemelj. U molitvu bitno spada ova napetost: dvojbe o Bogu domisliti do kraja i sučeliti ih s Isusom Kristom; i pogledati Isusa Krista i u njemu osjetiti Boga.
...dalje...
Molitva kao susret
Razgovor sa Bogom
str. 1 str. 2 str. 3
Treći se korak sastoji sada u onome što mi normalno nazivamo molitvom, u razgovaranju s Bogom. Tu se neki odmah pitaju: što to moram kazati Bogu, ta on ionako već sve zna. On, naravno, zna sve. Bog ne treba ni moju molitvu. Ali ja trebam molitvu. Meni čini dobro da se u svojim najintimnijim potrebama i slutnjama obratim Bogu. Ta možemo si zamisliti što bi bilo da se možemo obraćati samo ljudima a ne Bogu, pratemelju svakoga bića. Tada bismo sami sebi bili ne razumljivi. Jer ljudi ne mogu odgovoriti na naša posljednja pitanja. Oni nam mogu podariti malo razumijevanja i zaštićenosti. Ali bi nas s našim najdubljim slutnjama i čežnjama ostavili same. Mi bismo živjeli u jednome hladnom i neshvaćenome svijetu. Molitva nam daje, usred tuđine i neudomljenosti našega bivstvovanja, osjećaj sigurnosti, shvaćenosti i prihvaćenosti. S našim se pitanjima smijemo obratiti na onoga koji jedini može na njih odgovoriti. Upravo na pitanje o trpljenju i o smrti nedužnih ne može nam ni jedan čovjek uistinu odgovoriti. Ali mi i ne živimo u prostoru apsurda, nego smijemo zazivati Boga, pratemelj svega svijeta.
Što sada trebam Bogu reći? Trebam mu reći sve što se u meni javlja. Trebam izraziti svoj život, takav kakav je konkretno. Ja mogu pripovijedati Bogu o susretima s ljudima, o onome čime se upravo bavim, o srdžbi i razočaranju, o radostima i lijepim doživljajima, o tjeskobama i brigama i o mojoj nadi. Molitva ne mora biti pobožna, ona samo mora biti iskrena, ona mora stvarno rasprostrijeti moj život pred Boga. Pritom može pomoći da to što mi padne na pamet zaodjenem u riječi, ili u nutarnje riječi, ili pak u riječi koje je moguće čuti. Dobra je vježba sebe jednom prisiliti na pola sata glasna razgovora s Bogom. Pritom mogu započeti s pitanjem: Bože, kakvim me ti zapravo smatraš? Što kažeš o meni i o onomu što činim? Ili bih se mogao pitati što ja ovomu Bogu želim reći, tako da to bude, u skladu s mojom istinom. Pritom se moram prisiliti da zaista izdržim pola sata. Kad me Bog odgurne daleko, ja ću tada razgovarati s Njim o tome. Ako sam ljut, ja ću Mu to reći. I kad mi više ništa ne pada na pamet, razgovarat ću s Bogom o tome koliko su mi druge stvari važnije od Njega. Ovaj način molitve dakako nije vježba za svaki dan, inače bi postala brbljanje. Povremeno, prije svega onda kad je u meni nastala zbrka ili praznina, ovo je dobra pomoć. Osobno ovu vježbu ne činim nimalo rado. Ali kad se upustim u nju, osjetim da mi dobro čini. U početku imam pripravljeno dostatno riječi i formulacija da svoju molitvu učinim zanimljivom. Ali kad-tad dođem do one točke kad više ne vjerujem svojim formulacijama, kad moram uistinu Bogu reći istinu svoga života. Tu moram tada iskreno reći što me u mome srcu pokreće. Molitva ispadne uvijek drukčija nego što sam ja očekivao. Ona me prisiljava na istinu. Ja Bogu ne mogu ništa nabajati. Njemu moram reći kako je sa mnom. Nije dostatno pripovijedati mu sve moguće, moram mu ispripovjediti svoju najdublju istinu. Jedino tada će me molitva osloboditi. Jer samo će nas istina osloboditi.
Druga mogućnost jest jednostavno sjesti pred Boga i pustiti da se pojavi sve što dođe samo od sebe. Ja tada uopće ne moram riječima oblikovati to što se u meni javlja. Jer mi za neke slutnje i osjećaje nedostaju riječi. Neke stvari osjećam samo nesređeno i ne mogu ih formulirati. Ipak kad sjedim pred Bogom i gledam ga, tada mi samo po sebi pada na um ono što je važno.. Prije svega se javi ono što nije bilo ispravno. Evagrije kaže da nema stvarne molitve u kojoj ne bi naišao na svoje pogrješke. Ja tada uopće ne moram istraživati svoje pogrješke i grijehe. Gledajući Boga, sam otkrivam što nije ispravno. Molitva je tada mjesto gdje sam ne zaštićen pred Bogom, gdje nema ništa između njega i mene, ni riječi ni unaprijed formuliranih molitava. Ja, naprotiv, stavljam preda nj sebe. Tome sili na istinu. Preko dana se u meni inače češće javljaju slutnje da to što upravo činim ipak nije sasvim u redu, da nisam u istini, da nisam sasvim prisutan, da sebi nešto nabajam, da je tu još jedna sasvim druga dimenzija u mome životu. Ja ipak ove slutnje zatim ponovno potiskujem baveći se poslom ili drugim mislima. Postoji tisuće mogućnosti bijega od ovih nutarnjih slutnji. Ali tada imam osjećaj da je moju nutrinu pokrio sloj prašine i da se ja ispod toga sloja prašine gušim. U molitvi kao bivstvovanju nezaštićenu pred Bogom ovaj sloj prašine se ponovno digne i pojavi se ono vlastito moga srca. Dolazim u dodir s temeljem svoje duše.
...dalje...
Molitva kao susret
Razgovor sa Bogom
str. 1 str. 2 str. 3
U drami »Svilena cipela« Paula Claudela Dona Proeza na pitanje »A čime moliti?« odgovara: »Sve što nam nedostaje, sve nam to služi za molitvu. Svetac moli svojom nadom, grješnik svojim grijehom.« Mi dakle trebamo u molitvi pred Boga staviti svoje nedostatke, svoju čežnju, svoju nedostatnost sebi i svomu životu. I trebamo pred Boga staviti svoje grijehe, svoje tamne strane. Molitva me oslobađa jedino onda kad pustim da Bog pogleda i u moje ponore, u ono potisnuto, u ono isključeno iz života, u ubojite težnje moga srca, u ono krivo i tamno, u strasti duše i u potrebe i želje koje se nalaze ispod površine. U molitvi smijem Bogu reći svoju tjeskobu i svoj očaj. Smijem pokazati Bogu sva raspoloženja i osjećaje koje si sam ne mogu protumačiti. Smijem otkriti što sam potisnuo, što kod sebe nisam želio prihvatiti, jer narušava moju čast, slama idealnu sliku koju nesvjesno o sebi imam. Moram pustiti da pred Bogom dođe na vidjelo sve bez opravdavanja i ispričavanja, bez ikakva vrjednovanja. Moram otkriti svoje ponore da bi ih Bog rasvijetlio svjetlom i tako ih učinio nastanjivim za mene. Samo ako sve stavim pred Boga, molitva će me osloboditi. Ne trebam se plašiti ničega u sebi. Sve smije biti, ali sve treba staviti u odnos s Bogom. Sto isključim iz susreta s Bogom, nedostajat će mojoj životnosti, bit će isključeno i iz moga života. To će me samo napasti s leda i naškoditi mi, umjesto da intenzivira moj odnos s Bogom.
Molitva ne mora biti pobožna, nego u prvome redu iskrena. Moram pustiti da Bog pogleda u sve ponore moga srca, moram preda nj staviti sve tame, sva otvrdnuća, svu gorčinu. Pritom mi može pomoći ako pripazim na svoje tijelo i na svoje snove. Oni mi mogu pokazati gdje sam nešto od Boga odijelio, gdje sam se povukao u privatne odaje. Napetosti u mome tijelu upućuju na to da tu nešto ne opažam i da ne puštam ni da Bog to opazi. Moji snovi mi govore što je u meni još tamno i neotkupljeno, gdje u mome podrumu nešto trune jer ne puštam unutra Božje svjetlo. Svi mračni zakutci i sve zatvorene odaje moje kuće moram u molitvi staviti pred Boga da bi njegovo svjetlo i njegova ljubav sve rasvijetlili i preobrazili. Molitva tada znači otvoriti sve prostorije moga tijela i moje duše, moje svijesti i moje nesvijesti i dopustiti da Bog ude u njih, da Bog čitavu kuću moga života nastani i rasvijetli.
Kad sam Bogu rekao sve što mi pada na um i što se u meni u tišini javlja, moram pokušati reći mu svu svoju istinu. Kako je zapravo sa mnom? Što je moja prava situacija? Gdje bježim pred Bogom, gdje sam u raskoraku sa samim sobom, gdje sa mnom nije u redu? Pritom se ne radi toliko o pojedinačnim pogrješkama, koje sam možda počinio, nego o temeljnome pitanju moga života. Što ja zapravo svojim životom hoću? Gdje zatvaram oči pred stvarnošću svoga života, pre stvarnošću Božjom? Gdje se vrtim samo oko želja i potreba, umjesto da se otvorim Bogu? Molitva me sili na istinu. Ali istina će me i osloboditi. Ona me ponovno dovodi u red, uspravlja me kad sam zgrčen u svojim vlastitim razmišljanjima i željama. Susret s Bogom vodi me u moju istinu, dovodi me k meni samomu.
Za mnoge je molitva istovjetna sa prošnjom. To je sigurno previše jednostrano. Ali ipak je i prošnja bitan dio susreta s Bogom. Ja smijem zamoliti Boga za sve što mi je važno. Prošnja znači ponajprije da priznajem svoje želje i potrebe, da Bogu govorim što mi nedostaje i za čime čeznem. Potrebe i želje pripadaju bitno meni. I bilo bi oholo potiskivati ih ili ih isključivati iz susreta s Bogom. Ja pred Bogom smijem izreći sve, pa i svoje želje i potrebe, ali i svoje nevolje i poteškoće. I smijem zamoliti Boga da mi pomogne ili da pomogne ljudima koji su mi na srcu. Ja u prošnji u svoj poniznosti ispovijedam da sam potrebit, da bez određenih uvjeta ne mogu izaći na kraj. Također priznajem da mi jedino Bog još nije dostatan, da trebam i njegovu pomoć, da su mi i njegovi darovi važni a ne samo susret s njim. Prošnja pritom nije samo pokoravanje volji Božjoj, nego ponajprije istinska prošnja da mi Bog pomogne. Smijem vjerovati Bogu da me razumije i da moje želje uzima ozbiljno. Ali ja u prošnji istodobno puštam da me Bog propituje. Govoreći mu u svoj slobodi svoje želje, ja već zauzimam odmak od njih. Stavljam ih pred Boga i puštam da me On propituje. Prošnja je tada hrvanje s Bogom, na čijemu kraju stoji predanje u volju Božju. Ali ja se ne moram odmah predati u volju Božju, nego mu smijem kazati svoje predodžbe i želje.
...dalje...
Molitva kao susret
Razgovor sa Bogom
str. 1 str. 2 str. 3
Sam Isus nas poziva da molimo i obećava da će čuti naše prošnje: »I što god zaištete u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu« (Iv 14, 13). On nas u prispodobi o bezbožnu sucu i udovici hrabri da molimo ustrajno i borimo se za svoje pravo. I obećava da će Bog pomoći: »Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vapiju k njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu« (Lk 18, 7-8). Mi dakle imamo pravo na život i moramo se boriti za to, pa i pred Bogom. Ipak ne smijemo si ispunjenje svojih prošnji zamišljati previše izvanjski. Bog može, dakako, zahvatiti izvana i promijeniti izvanjske okolnosti. Mi smijemo s pouzdanjem moliti da Bog uistinu zahvati. Ali mi moramo ujedno uvidjeti da već i sama molitva kao susret s Bogom može biti ispunjenje naše prošnje. U molitvi iskusujem pravo na život. Tu nikakav neprijatelj nema nada mnom više nikakve vlasti. Tu u Bogu iskusujem duboku zaštićenost, jaču od svega što me hoće spriječiti u životu. U molitvi osjećam da nisam ostavljen sam kao udovica koja nema nikoga tko bi ju zagovarao i da se nikomu ne može obratiti jer ni sam sudac nije zainteresiran da joj pomogne. U molitvi iskusujem Božju zaštitu. To izvanjskim okolnostima oduzima vlast nada mnom. Svejedno hoće li Bog izmijeniti izvanjske uvjete, ja u svakoj molitvi već smijem iskusiti promjenu svoga stava. Prošnja je uvijek dvoje: zamoliti Boga da nešto učini i zahvati, da promijeni vanjske okolnosti; i već u molitvi, u zaufanoj prošnji iskusiti nutarnju promjenu, slutnju da mi u biti ništa ne može naškoditi, da sam u Božjoj ruci, svejedno što mi se dogodilo.
Razgovor s Bogom hoće biti još nešto drugo, mjesto intimnosti, na kojemu Bogu govorim o svemu što je u mome srcu: čežnji, slutnjama, željama, ranama. Postati intiman s Bogom znači izraziti mu uistinu sve osjećaje koji su u meni, često jako zatrpani jer se sam plašim pred njim. Tu se u meni možda javljaju vrlo djetinji osjećaji, kao čežnja za zaštićenošću i ljubavlju, osjećaji koje skrivam pred samim sobom jer su mi neugodni, jer mislim da sam ih kao odrastao čovjek nadrastao. Molitva me hoće ohrabriti da uistinu sve izrazim, a da ništa ne zadržim: svoje najdublje čežnje i sve nedostatke svoga života, svoju ljubav i dotaknutost u svome srcu. Pritom ću svojim riječima naići na granice. Geste mi mogu pomoći izraziti svoje najintimnije osjećaje. Tako mogu prekrižiti ruke na prsima i pred Boga staviti svoju čežnju za intimnošću. Jedan subrat je pripovijedao da se katkad zavlači pod pokrivač i Bogu govori sve što se inače ne usudi, da pred Boga stavlja sve osjećaje koji se javljaju samo navečer ispod topla pokrivača, i da katkad na prsa pritisne jastuk i tako moli da pokaže Bogu svoju potrebu za ljubavlju i nježnošću. Ako imamo hrabrosti načeti i izraziti pred Bogom to što skrivamo i pred samima sobom, to što bismo samo u najintimnijoj ljubavi rekli partneru, naš život postaje tada dublji i življi. Gubi svaku dosadu i osrednjost.
Mi postajemo praviji i slobodniji. Više se ne plašimo svoga vlastitog srca. Srce počinje kucati. Osjećamo: mi smo zaista tu, živimo. Lijepo je živjeti. To je prirodno, ali i bolno. Nema intimnosti bez ranjivosti. Ali upravo to nas čini živima i pravima. Molitva bi za nas morala biti ono mjesto na kojemu možemo biti intimni, na kojemu dolazimo u dodir sa svojom najdubljom nutrinom u nama i nju stavljamo pred Boga. Čitav bi naš život od toga bio na dobitku. Otpale bi maske. Ne bismo trebali toliko ljusaka oko sebe. I pustili bismo da nam se ljudi više približe. I mi u nutrini osjećamo što znači biti-čovjek: biti u srcu dotaknut i zazvan, postati ranjiv ljubavlju Božjom koja nas otvara za Boga i za ljude.
...dalje...
Molitva kao susret
Šutnja pred Bogom
Kad smo Bogu izrekli sve što se u nama javlja, tada se više ne moramo prisiljavati da tražimo nove riječi. Tada možemo jednostavno sjesti pred Boga i pred njim šutjeti. Molitva se dovršava u šutnji. Tako govore pravila molitve monaštva. Šutnja ima pritom dva značenja: ona je najprije slušanje, a zatim sjedinjenje s Bogom.
Šutnja kao slušanje
Kad smo Bogu izrekli sve što nas tišti, neka tako ostane. Pouzdajmo se u to da je Bog to čuo i da je dobro da je to sada kod njega. Ne moramo se neprestano vrtjeti oko sebe i Boga iskoristiti samo kao slušatelja koji sam nema što reći. Toga ima i u ljudskome razgovoru. Neki drugoga iskorištavaju samo kao kantu za smeće. Pripovijedaju o sebi, ali uopće ne žele čuti nikakva savjeta. Čim odgovorimo, misle da nismo shvatili, da naš savjet ne uzima u obzir njihovu konkretnu situaciju, da nemamo pojma kako im je uistinu. Kad opazim da kao sugovornik nisam shvaćen ozbiljno, postajem agresivan. Nemam volje služiti samo kao kanta za otpatke. Ja želim drugoga susresti. Ali to mogu jedino, ako i on mene čuje. Inače to nikada neće biti razgovor. Boga ne smijemo i ne trebamo nikada iskorištavati kao kantu za otpatke. Moramo mu dati priliku da nešto kaže.
Ali tu se već javlja dvojba: a kako to Bog meni nešto govori, kako ga mogu čuti? Ta ja ne slušam nikakav glas s neba. Ne, ja ne čujem nikakve glasne riječi. Ali u molitvi mi se javljaju misli. I ja se mogu pitati odakle misli dolaze. Psihologija bi rekla, misli se javljaju iz nesvijesti. Ali zašto se javlja upravo ova misao, psihologija ne može točno protumačiti. Tu je sasvim legitimno reći: u mislima mi govori Bog. To su moje misli koje se odvijaju u mome mozgu i moguće ih je registrirati mjernim instrumentima. Ali u mojim mislima mi govori upravo Bog. Dakako da ni to ne mogu reći sa sigurnošću. Ta ja bih i sam mogao sebi dati odgovor. Odakle mogu prepoznati da mi u mojim mislima govori Bog? Monasi razlikuju tri vrste misli: misli koje dolaze od Boga, one koje potječu od demonâ i one koje proizlaze iz mene. O kojim se mislima u kojemu slučaju radi, prepoznat ću po njihovu djelovanju. Misli, koje dolaze od Boga, stvaraju uvijek nutarnji mir i opuštenost. Misli koje potječu od demonâ proizvode nemir i tjeskobu, grče i sapinju tijelo. A misli koje proizlaze iz mene rastresaju me i čine me površnim. Odvode me od mene samoga. Tada se osjećam rastepen i razliven. Katkad se čini da su misli vrlo pobožne, ali one ipak dolaze od demonâ, ili kako bismo danas radije rekli, od vlastitoga nad-ja. Ako mi, primjerice, u molitvi dođe što sam krivo učinio, tada bi sva predbacivanja sebi i mrcvarenja sebe dolazila od demonâ a ne od Boga. Kad pred Bogom pogledam svoju krivnju, svoj pogled više upravljam na milosrdnoga Boga nego na svoju krivnju. I osjećam se usred svoje krivnje od Boga prihvaćen i voljen. Pogled na Boga proizvodi dakle unatoč mojoj krivnji i unatoč pozivu na obraćenje, nutarnji mir. Ali ako sam sebe mrcvarim jer si ne mogu oprostiti krivnju, onda to više proizlazi od vlastitoga nad-ja koje se ne može pomiriti s time da nisam idealan kako bi to on želio. Mislimo da smo pobožni jer nas naša krivnja toliko boli. Ali nama zapravo nije žao zbog Boga, nego zbog nas, jer krivnja razara idealnu sliku koju mi o sebi u sebi nosimo. Govori li dakle Bog meni u mislima, prepoznat ću po učinku misli i osjećaja. Kad Bog govori meni, uvijek me ispunjuje dubokim mirom i tihom radošću.
Pitanje o podrijetlu misli važno je upravo prilikom molitve za odluku. Pritisak da uvijek činim bolje, zvuči doduše pobožno. Ali najčešće potječe od vlastitoga nad-ja. Mi sami sebe stavljamo pod pritisak i previše od sebe tražimo. Kad, primjerice, mladić stoji pred pitanjem, poći ili ne poći u samostan, često se odvijaju misli kao: zapravo bih morao poći u samostan, jer to je bolje, tu više služim Bogu. Kad se zatim jave strahovi, pokušava ih se potisnuti moleći za snagu potrebnu za samostanski život. Ali često zatim nastaje prejak pritisak, strah da ipak nije dorastao pozivu. Bog od nas nikada ne traži previše. Korisnije bi bilo izložiti se tim dvjema alternativama i sasvim ih mirno domisliti. Kako bi bilo da sam deset ili dvadeset godina oženjen, da sam u ovome ili onome zvanju, da imam djecu itd? Koji osjećaji se tada javljaju? A zatim se moram sprijateljiti s onom drugom alternativom: kako bih se osjećao kao redovnik ili redovnica za deset ili dvadeset godina? A zatim moram paziti na osjećaje i međusobno ih usporediti. Ondje gdje je više nutarnjega mira, ondje me Bog hoće imati. Više mira naravno ne znači poći onamo gdje je lakše, nego onamo gdje otkrijem više slaganja sa svojim nutarnjim osjećajima. Jer Bog nam ne govori u uvjerljivim argumentima, nego u našemu najdubljem osjećanju. Pritom moramo razlikovati dvije razine u sebi: razinu koja želi imati površno ispunjene baš sve želje, i drugu razinu koju postižemo jedino ako dostatno mirno osluhnemo u sebe i pred Bogom osjetimo što osjećamo u svojoj najdubljoj intimi. Bog nam na ovoj razini govori. A i sve Isusove riječi koje katkad od nas hoće previše, upravljene su na ovu razinu da nas izazovu na život koji odgovara našoj najdubljoj biti. Katkad mi Bog u takvoj molitvi ne pokazuje ništa. Upravo to naznačuje da vrijeme za odluku još nije sazrelo, da još moram čekati, vrlo ponizno i strpljivo, dok mi Bog jasnije ne pokaže što je za mene pravi put.
Bog nam ne govori uvijek odmah. Moramo, naprotiv, dugo osluškivati u tišini, sve dok ne postanemo osjetljivi za ono što nam Bog želi reći. Prebrzo želimo Bogu u usta staviti svoje vlastite misli. Kad Bog šuti, prisiljava nas pitati dublje tko je zapravo taj Bog. Uči nas da svoju vlastitu fantaziju ne zamjenjujemo s Bogom i Božjim riječima. Božja šutnja nas čini osjetljivima, možda u tome našemu šutljivom ustrajavanju ipak čujemo još nešto od Boga. Augustin jednom reče: «Tvoj najbolji sluga je onaj komu je manje do toga da čuje što on hoće, nego da hoće samo ono što od tebe čuje.» (5)
Božja šutnja nas odgaja za to da čujemo ono što Bog od nas hoće, a sprječava nas u tome da sami dajemo odgovor. Izaziva nas da se još više otvorimo tajni Boga i još više damo razbiti svoje slike o Bogu, sve dok ne postanemo otvoreni za stvarnoga Boga. Ima faza molitve kad trpimo zbog Božje odsutnosti. Imamo osjećaj da govorimo praznu zidu i da ne dobivamo odgovora. Čak se plašimo da smo u molitvi sami sa sobom. Božju odsutnost ne smijemo prebrzo preskakati, nego ju moramo izdržati. Bog je naravno prisutan, ali mi ga iskusujemo kao odsutna, jer sami nismo kod sebe, jer nismo u istini. Izdržati Božju odsutnost stoga znači pred Bogom ponovno doći u istinu, napustiti vlastite projekcije i otkriti sasvim drugoga Boga iza svih predodžbi. A to znači da molitvu ne možemo ostvariti sami, nego da ovisimo o Božjemu dolasku. Njegova je slobodna odluka da se susretne s nama. Možda čeka sa susretom jer mi još nismo sposobni istinski mu pristupiti. Čeka sve dok ne budemo spremni poći mu ususret. A Biblija naziva ovu spremnost obraćenjem, metanoiom, promjenom mišljenja, povlačenjem svojih misli iz rastresenosti i okretanjem njih k Bogu. Bog nije jedna misao između mnogih. I mi ga ne možemo susresti ako svojim mislima šećemo izvan nas. Moramo misli ponovno vezati uz svoje srce. Boga susrećemo samo u svome srcu. Izdržati Božju odsutnost znači strpljivo, uvijek iznova, pridobivati svoje vlastito srce da u njemu čujemo Boga.
...dalje...
Molitva kao susret
Šutnja pred Bogom
Šutnja kao sjedinjenje
I šutnja kao sjedinjenje ima dva vidika: prvo, sjedinjenje s Božjim Ti koje stoji meni nasuprot; drugo, sjedinjenje s Bogom u meni samome. Šutnja je najprije sjedinjenje s Bogom kao onim koji me ljubeći gleda. Svi mi znamo za iskustvo da riječi mogu uspostaviti duboku komunikaciju. Riječi mogu neposredno navesti ljude na tajnu Boga. To nam pokazuju oni poznati razgovori Augustina s njegovom majkom Monikom i Benedikta s njegovom sestrom Skolastikom. Sam Augustin govori o razgovoru s njegovom majkom. Razgovor je doveo do one točke kad je vrijeme stalo, a zasjala tajna samoga Boga. Svaka daljnja riječ razorila bi ovu tajnu. Šutnja je sada bila najprimjerenija reakcija; ona je bila uvjet da se njih dvoje sjedine međusobno i s Bogom. Kad se dvoje ljudi vole, oni se izmjenjuju u razgovoru, da bi postali sve prisniji. Ali i za njih zatim dođe ona točka gdje bi svaka daljnja riječ razvodnila zajedništvo. Oni uzajamno šute, ne zato što si više ništa nemaju reći, nego jer žele biti međusobno sjedinjeni i na jedan dublji način. Riječi u sebi uvijek nose i opasnost nesporazuma. Šutnja omogućuje sjedinjenje bez granica riječi, sjedinjenje u srcu.
Tako je šutnja kao dovršenje molitve vrlo osobna šutnja, šutnja pred Kristom i s Kristom, šutnja pred Bogom i s Bogom koji me ljubi. Ja jednostavno sjedim tu i puštam da me Bog ili Isus Krist ljubeći gleda. Ne moram činiti ništa. Jednostavno si priuštim da sam pred Bogom i puštam da me ljubi. Metropolitu Anthoniju dođe jednom neka stara dama i požali se da unatoč čestoj molitvi nikada nema osjećaj Božje prisutnosti. Metropolit joj savjetuje da sljedećih tjedana ne moli ništa, neka četvrt sata jednostavno sjedi, osjeti mir u svojoj sobi i raduje mu se, a zatim pred Božjim likom plete. Nakon nekoga vremena dođe ona ponovno i ispriča: «Neobična stvar. Kad se Bogu molim, točnije, kad mu govorim, ne osjećam ništa, ali kad tu mirno sjedim, nasuprot njemu, tada se osjećam obavijena njegovom prisutnošću.» (6)
Da bi zaista mogao moliti, čovjek mora ipak ostaviti sve rastresenosti i svu svoju pozornost usmjeriti na prisutnoga Boga: «Blažen onaj duh koji, moleći bez rastresenosti, osjeća sve dublju čežnju za Bogom.» (Molitva 118)
«Kad nutarnjom pozornošću tražiš molitvu, ona ti neće biti uskraćena, jer pozornost je sredstvo koja najbolje pripravlja put molitvi. Pozornost, dakle, moraš gajiti.» (Molitva 119)
Tek u molitvi otkriva čovjek svoje potpuno dostojanstvo da je pozvan biti pred Bogom i sjediniti se s Bogom. Bez rastresenosti moći moliti, biti potpuno usmjeren na Boga, smiriti se u Bogu, u dijelu duše, slobodnu od strasti, biti jedno s Bogom, to je ono najviše što čovjek treba postići. I radi ovoga cilja treba sve napustiti. U ovome smislu tumači Evagrije Isusovu riječ o nasljedovanju: «Idi, prodaj sve što imaš, novac podaj siromasima, uzmi na sebe svoj križ, da bi mogao moliti bez rastresenosti.» (Molitva 17)
Ali mi ćemo biti jedno ne samo s Bogom koji je kao Ti tu nasuprot nama, nego i s Bogom koji je u nama. Tako to gleda mistika, tako to gleda prvo monaštvo.
Za Evagrija je cilj molitve u contemplatio, u sjedinjenju s Bogom u najdubljoj intimi duše. Evagrije si to ovako zamišlja da Bog stanuje u dijelu duše, slobodnu od strasti. Cilj molitve je stoga sloboda od svake strasti kao preduvjet da možemo moliti bez rastresenosti: «Ako se već Mojsije nije mogao približiti gorućemu grmu sve dok nije izuo svoju obuću, zašto se onda ti ne bi trebao najprije osloboditi svake strastima uzrokovane misli, da bi se približio Jednomu koji je onkraj svih misli i pojmova?» (Molitva 4)
Prvi preduvjet čiste molitve u kojoj postajem jedno s Bogom jest sloboda od strasti. Ali, konačno, radi se o slobodi od samoga sebe. Ja trebam sebe predati Bogu. Samo tako ću ga naslutiti u svojoj najdubljoj nutrini.
«Čezneš za tim da moliš? Onda daj sve, i sve će ti biti dano.» (Molitva 36) Prava molitva je za Evagrija stanje postojana mira. Ona vodi čovjeka «do najviših visina stvarnosti» (Molitva 52) i daje mu postati jedno s Bogom. Ali ova molitva nije samo izvan nas, nego je ona isto tako i u nama. Contemplatio je put u dio duše slobodan od strasti u kojemu čovjeka od Boga ne dijele nikakva misao i nikakav osjećaj, nikakva slika i nikakva predodžba. Mistici su različito opisali ovaj dio čovjeka slobodan od strasti. Tako Tauler govori o dnu duše, Učitelj Eckehart o iskrici duše, Katarina Sijenska o unutarnjoj ćeliji, Terezija o najnutarnjijoj odaji dvorca duše. Ondje stanuje Bog i onamo inače nitko drugi nema pristupa: ni ljudi, ni problemi, ni misli ni osjećaji, ni brige ni tjeskobe. Molitva je put u ovo mjesto nutarnje tišine, u ovaj prostor koji je ispunjen jedino Bogom. Ovaj prostor čiste šutnje je u svakome od nas. Ali je vrlo često zatrpan. U molitvi ponovno stvaramo pristup na ovo mjesto. Probijamo svijet misli i osjećaja, probijamo sloj smeća duše koje se nakupilo u našemu srcu da bismo prodrli do ovoga mjesta ljubavi i mira, do ovoga Božjega mjesta u sebi.
Postoje dva načina molitve: izraziti pred Bogom svoj život, ispripovjediti i pred Boga staviti sve što se u meni javlja. A zatim ostaviti postrani svakodnevicu, misli i osjećaje i sići u prostor na kojemu se nastanio samo Bog. Na ovome mjestu slutim da je molitva za mene blagodat, oslobođenje, predah. Ona je širok prostor u koji se u molitvi probijam. Nitko me ne suzuje. Bog daje da ondje budem širok, slobodan, pravi. Dolazim u dodir ne samo s Bogom, nego po njemu i sa svojom vlastitom pravom jezgrom. U Bogu nalazim i jedan nov način prema sebi. I ondje mogu na nov način odgovoriti na pitanje tko sam zapravo ja. Ja nisam samo onaj koji je određivan svojom prošlošću, svojim odnosima, svojim poslom, svojim osobnim osjećanjem, nego sam dodirnut Bogom, ja sam u neposrednu odnosu s Bogom. Ja sam onaj u kome stanuje sam Bog. Da, ja sam onaj u kome Bog govori svoju riječ, jedinstvenu riječ koju govori samo u meni. Prodrijeti u taj Božji prostor također znači dodirnuti tajnu vlastitoga sebstva, naći sebe. U ovome prostoru nitko nada mnom nema vlasti, tu do mene ne dopiru brige svakodnevice, tu sam i za ljude nedostupan, tu sam jedino s mojim Bogom. A riječ svete Terezije, da je Bog jedini dostatan, postaje ovdje iskustvo sreće. Terezija ovdje ne misli na moralni apel sve ostaviti, nego opisuje svoje vlastito iskustvo da je u Bogu sve našla, da je sjedinjenje s Bogom dostatno da ispuni njezinu najdublju čežnju. Srce se u Bogu smiruje , tu se ono širi i smije kušati sreću koju mu Bog dariva. Ovo mjesto, na koje nas molitva konačno uvodi, pobliže je opisala transpersonalna psihologija. (12) Ona je točka na kojoj prestaju sva poistovjećivanja s našim problemima, na kojoj sebe više ne definiramo polazeći ni od svijeta, ni od našega učinka, ni od našega dobrog raspoloženja, ni od naklonosti i priznanja, ni od naših odnosa, niti polazeći od naše psihičke zrelosti. Na ovome mjestu, posred nas, nailazimo na transcendenciju, na Boga koji nadilazi naše Ja i upravo nas tako vodi do tajne vlastitoga Ja. Budući sebe više ne definiramo polazeći od svijeta nego od Boga, svijet nema nad nama više nikakve moći. Ljudi sa svojim očekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i osuđivanjima, više do nas ne dopiru. Na mjestu čiste molitve samo Bog ima pristup k nama. I on nas oslobađa od svake izvanjske sile, i od vlasti vlastitoga nad-ja, od vlasti naših vlastitih očekivanja i zahtjeva. U molitvi uranjamo u temelj svoga života, koji je čista milost, ne više naša zasluga, u temelj koji je ispunjen još jedino Bogom a ne više ljudima, ne više ni našim malim Ja koje hoće sve zadržati. Kad same sebe ostavimo na ovome mjestu, naslutit ćemo da nam Bog dariva istinsku slobodu i da nas Bog konačno uvodi u tajnu vlastitoga Ja.
Monasi govore u mnogim slikama o tome da se u molitvi moramo povući na mjesto čiste šutnje. Tako Izak iz Ninive veli: «Teži za tim da uđeš u riznicu koja je u tvojoj nutrini, i vidjet ćeš nebeske stvari! Jer i ove i one jedno su te isto. Ulazeći gledat ćeš oboje! Ljestve do nebeskoga kraljevstva skrivene su u tebi, u tvojoj duši. Zaroni, uklonivši grijeh, u sebe, ondje ćeš naći stube po kojima možeš sići.» (13)
Molitva je dakle put u nutarnju riznicu, u prostor u nama u kojemu stanuje sam Bog. Sve bogatstvo, koje možemo zadobiti, nalazi se u nama. Mi se samo moramo u šutnji i u molitvi okrenuti prema unutra i probiti do ovoga mjesta na kojemu ćemo s Bogom otkriti sve bogatstvo svoga života, blago na njivi, dragocjen biser, radi kojega se isplati sve drugo prodati.
Za Bernarda iz Clairvauxa je put do ovoga nutarnjega mjesta ujedno i put u ponor božanske šutnje, u krilo Očevo: «Od šutnje dolazi sva snaga. U šutnji se spuštamo u Očevo krilo i opet s njegovom vječnom Riječju iz njega izlazimo. Počinuti u Božjim ponorima znači spas za smutnje svijeta. Božji mir sve smiruje.»
Bernard time opisuje cilj molitve: osloboditi se svih misli koje ometaju, uroniti u ponor božanske ljubavi, ondje se u šutnji smiriti, ozdraviti, pomiren sa sobom i svojim Bogom i tako pomiren s čitavim svijetom, sasvim prisutan, posve pravi, čist i jasan, životan i slobodan. Susret s Bogom je konačno sjedinjenje s Njim i time stjecanje novoga identiteta, uranjanje u Očevo krilo i zajedno s Kristom, vječnom Riječju, ponovno izranjanje kao nov čovjek. Molitva kao susret je preobrazba, novo stvaranje čovjeka po vječnome Ocu.
Četiri koraka molitve kako smo ih opisali, nisu dakako neka kruta shema koju bi se moralo ispuniti kod svake molitve. Oni naznačuju strukturu molitve koja nam može pomoći da molimo osobno. Ali moguće je da kod jedne ili druge točke zastanem, ili da se ponovno katkad vratim korak natrag i iznova se probijam do posljednjega koraka šutnje. Odlučujuće je da u molitvi susretnem Boga i preobrazim se u susretu s njime. Samo u susretu nalazi čovjek svoje vlastito Ja i samo u susretu postaje on životan, dodiruje svoje biće. Ono što je Martin Buber rekao o susretu s ljudskim Ti, vrijedi u jednoj većoj mjeri i za susret s božanskim Ti. Tu smijemo iskusiti da je svaki istinski život susret, da tek u susretu s božanskim Ti postajemo Ja i da nam tek pred Bogom i u Bogu postaje jasno tko smo zapravo mi. Pritom moramo uvijek uzeti u obzir da je Bog osoban i ujedno nadosoban, Ti s kojim se susrećemo i pratemelj svakoga osobnog susreta, biće uopće, istinska stvarnost preko koje mi tek mi sami postajemo istinski. Samo ako imamo dijela na Božjemu bitku i ako smo jedno s Bogom, bit ćemo stvarni i moći postati jedno sa sobom.
Mogli bismo naravno susret između Boga i nas u molitvi razmatrati i polazeći od Boga. Ali moramo svakako uvijek biti svjesni da tada o Bogu govorimo na čisto ljudski način (antropomorfno). Ipak Biblija govori tako ljudski o Bogu, a i mistici su opisali svoje susrete tako da se Bog raduje njihovoj molitvi, da on na nju čeka. Teološki moramo reći da Bog ne treba našu molitvu, on je po sebi dostatan. Ali polazeći od osobne ljubavi Božje koja nam se objavila u Isusu Kristu, možemo također reći da se Bog prema nama odnosi aktivno. On nas blagonaklono gleda i u svjetlu sunca koje prožima naše tijelo možemo opaziti njegov pogled. On nas nježno miluje u našemu dahu koje prožima čitavo tijelo i obavija nas svojom prisutnošću u atmosferi koja nas okružuje. I Bog čeka na nas da mu se obratimo i da ozdravimo u susretu s njim. Bog je ujedno onaj koji u sebi počiva i ne treba našu molitvu, jer sam po sebi ima dostatno. Ali on je i onaj koji se raduje kad prihvatimo njegov poziv i upustimo se u susret s njim u molitvi. Tajnu Boga i tajnu molitve možemo naslutiti jedino ako istodobno mislimo i osjećamo u oba pravca. Bog je pratemelj svega bitka, u koji smijemo uroniti u molitvi, i on je ujedno onaj Ljubeći koji čeka na odgovor naše ljubavi i koga smijemo susresti kao partnera, istupajući ravnopravno preda nj, ozbiljno od njega prihvaćeni. Mi smijemo govoriti njemu i on govori nama. Započinje dijalog ljubavi, susret koji daje da uvijek iznova zasjaju novi vidici Boga i nas.
...dalje...
Mjesta susreta
Nakon što smo prošli četiri koraka molitve kao susreta, opisat ćemo četiri konkretna mjesta na kojima je moguće iskusiti molitvu kao susret. Prvi se dio odnosi na osobnu molitvu u kojoj nemam neke određene nakane, nego jednostavno stupam pred Boga s mojim trenutačnim raspoloženjem. Četiri mjesta opisuju sada različite oblike molitve kako ih je razvila duhovna tradicija. Pritom sam se ograničio na oblike koji se odnose na molitvu pojedinca. Kod ovih načina molitve postoji jedna prednost. Ja ne pristupam Bogu tek tako, nego to činim na jedan određeni način: ili dolazeći k njemu moliti za druge ili mu se želim svjesno pokloniti kao svomu Gospodinu i Bogu, ili osluškujući njegovu riječ u lectio divina i moleći mu odgovaram, ili pak pokušavajući s nekom određenom metodom vježbati neprestanu i unutarnju molitvu da bih živio iz toga neprekidna susreta s Bogom.
Molitva za druge
str. 1 str. 2 str. 3
U molitvi ne susrećem samo Boga, nego na jedan nov način i svoju braću i sestre. Kad molim za drugoga, gledam ga novim očima. Ostavljam svoje predrasude i gledam ga očima Božjim. To me dovodi u nov odnos prema njemu. U molitvi se osjećam na dubok način povezan s drugim, na način koji uključuje osjećaje, ali ih ujedno i nadilazi. Za njega imam novu nadu i tada mi često u molitvi dođe ono što bih drugomu mogao reći ili napisati. Molitva unosi pokret u odnos, potiče maštu na novi i intenzivniji susret.
Moliti za druge ne znači formulirati samo kratku prošnju. A pogotovo ne propisivati Bogu što mora s drugim učiniti. Katkad puta je naša molitva za drugoga više molitva protiv njega. Molimo Boga da se drugi konačno urazumi, da konačno uvidi što želimo. Tada pokušavamo manipulirati Bogom da ispuni naše želje koje imamo prema drugome. Ipak, susret se tada ne može dogoditi. Moliti za drugoga značilo bi: zamišljam sebi drugoga, uživljavam se u njega. Za čime čezne, od čega trpi, koje misli i osjećaji njega pokreću kad je sam, kad moli? Što bi mu zaista činilo dobro? Kad sam se neko vrijeme uživio u njega, mogu moliti Boga da mu daruje ono što treba, da ga blagoslovi. Mogu pokušati željeti mu ono što će mu činiti dobro. Ali brzo ću opaziti da svojim riječima ne stižem daleko. Na pamet mi više ne dolaze nove riječi. Tada mogu samo ponavljati: Gospodine, blagoslovi ga, blagoslovi ju. Pritom ne moram vršiti nasilje nad svojim osjećajima. Ali ako uvijek iznova kažem: Gospodine, blagoslovi ga, blagoslovi ju, promijenit će se i moji osjećaji. Ja ću u sebi osjetiti blagonaklonost prema drugome. Prije svega nestat će mojih predrasuda i ja ću ga gledati drugim očima. Bolje ću ga razumjeti. Osjetit ću nutarnju povezanost. Uspostavit će se odnos.
Slika koja mi pri molitvi za drugoga može pomoći jest: zamišljam si da sam s drugim povezan poput dviju spojenih posuda). Božja ljubav pri udisaju struji u mene, a pri izdisaju struji u spojenim posudama prema drugomu. Božja ljubav koja teče u mene, onkraj je osjećaja. Ne moram ju osjetiti. Moram samo u nju vjerovati. Ona je u meni. Ali ona će u meni ostati životna jedino ako ju ne zadržim sebično za sebe, nego pustim da struji dalje. U meni se pritom katkad javlja otpor. Moram li se drugomu zaista tako otvoriti, nemam li tada dijela na njegovu nutarnjemu kaosu? Ne mogu sebi dopustiti da budem povezan s tim kaotičnim i dotučenim čovjekom, da budem preplavljen njegovim gorkim i otrovnim osjećajima, njegovim agresijama. Moram se zaštititi i ograditi se od njega. Ali ovu zaštitu trebam jedino kad se radi o čisto ljudskom otvaranju. Ali ako sebi zamislim da kroz naše spojene posude struji Božja ljubav, ne trebam se bojati da ću biti preplavljen osjećajima drugoga. Tada smijem vjerovati da tu nastaje zdrava povezanost, da kroz nas struji Božja ljubav i da oboje možemo ozdraviti.
...dalje...
Mjesta susreta
Molitva za druge
str. 1 str. 2 str. 3
Povezanost u molitvi onkraj razuma i osjećaja, događa se na dnu duše. Ta povezanost može biti praćena osjećajima blagonaklonosti i ljubavi, ali ne mora. Odlučujuće je da se na dnu svoje duše otvorim za Boga, ali i u Bogu, i za najnutarnjiju tajnu čovjeka za koga molim. Što se dublje otvorim Bogu, to više ću se otvoriti prema čovjeku. Na dnu svoga srca susrećem i srce moje braće i sestara. To je iskusio Siddharta kad je ležao na rijeci i primio rasvjetljenje. Tu se on odjednom osjetio jedno sa svim ljudima. Tu više nije osuđivao one koji su bili zaokupljeni išli za tako jeftinim užitcima, koji su bili zaokupljeni djetinjastim brigama. Osjetio je duboko jedinstvo s ovim «djetinjastim ljudima», dubok mir. Bog mu je u tome rasvjetljenju dao da bude jedno ne samo s Temeljem svijeta, nego i sa svim ljudima. (14) Prava molitva vodi uvijek i do dubokoga susreta s ljudima. Ovaj se susret pritom može dogoditi ili preko svjesne molitve i razmišljanja, preko uživljavanja u drugoga, ili pak silaženjem u vlastiti ponor duše, da se tu, u najdubljoj intimi osjetim povezan sa svim ljudima. Starac Siluan misli o ovoj posljednjoj molitvi da ne treba čitati novine da bi molio za druge. On se u molitvi osjeća duboko povezan sa svim ljudima. Ali molitva za njega nije nešto neobvezatno, nego ona znači: dati za druge krv svoga srca, uživjeti se u drugoga svom svojom ljubavlju i predanjem, s njime trpjeti i zajedno s njime stati pred Boga i zajedno se predati Bogu. Siluan opisuje kako svaki dan moli za svoje radnike i kako njegova molitva stvara ozračje u kojemu se radnici osjećaju prihvaćeni i zato su spremni dobro obavljati svoj posao: «Nikada nisam ujutro došao k svojim ljudima, a da prije toga nisam za njih molio, i moje srce puno suosjećanja i ljubavi kuca za njih. Kad pođem k njima u radne prostore, najčešće mi navru suze sažaljenja. Ja im dajem dnevni posao i, dok rade, molim za njih. Idem u svoju ćeliju i molim za svakoga posve osobno. Stanem pred Boga i kažem mu: 'Ah, Gospodine, sjeti se Nikole. On je još mlad, tek mu je dvadeseta. Napustio je svoje selo i svoju ženu koja je još mlađa od njega, a imaju i dijete. Zamisli si kako su žalosni što je morao otići. Ali oni nisu mogli kod kuće živjeti od njegova rada. Zaštiti njegovu obitelj, dok je on odsutan. Sačuvaj ju od svakoga zla. Daj mladomu mužu hrabrosti izdržati ovu godinu i obdari ga radosnim povratkom kući, s dostatno novca i puno hrabrosti kad naiđe na poteškoće.' … U početku sam za Nikolu, njegovu ženu i njegovo dijete molio sa suzama sažaljenja. I dok sam molio, počeo sam osjećati Božju blizinu. Malo-pomalo ovaj je osjećaj postao toliko jak da više nisam mogao misliti na Nikolu, njegovu ženu, njegovo dijete i njihovo selo. Mogao sam misliti još jedino na Boga. Njegova božanska prisutnost privlačila me je sve dublje i dublje k njemu dok odjednom u srcu ne otkrih da njegova nježna ljubav obuhvaća Nikolu, njegovu ženu i dijete. Sada sam počeo moliti za njih Božjom ljubavlju, ali ponovno sam bio povučen u dubinu gdje sam opet našao božansku ljubav.» (15)
U molitvi za drugoga se susrećem s njim na nov i dublji način. Osjećam se s njim povezan u najdubljoj intimi. Gledam ga novim očima. Molitva za drugoga mijenja ponajprije mene. Ja drugoga gledam novim očima, ne više polazeći od svoje srdžbe ili svoga razočaranja, nego polazeći od Boga. Tako dobivam za njega novu nadu. I ja se mogu s njim zaista susresti drukčije. Kad sam se razišao s nekim svojim subratom, osjećao sam se nekako blokiran kad sam se s njim susreo sljedeći put. Ali ako sam za njega molio, mogu mu prići neusiljeno. Molitva me promijenila i tako omogućila novo zajedništvo. Molitva zrači drukčije. Mi mislimo da svoje negativne misli prema drugima možemo prikriti a radi se samo o tome da se s njim susrećemo naizvan pristojno. Zapravo drugi osjeća što iz nas zrači. Molitva mijenja naše zračenje. Transpersonalna psihologija bi rekla da molitva stvara pozitivnije vibracije. Kako god to tumačili, molitva u svakome slučaju može stvoriti preduvjete za dobar susret s bratom ili sestrom.
Ali molitva mijenja ne samo mene, nego i drugoga. Drugi može kao prvo, i mene drukčije susresti ako ja zračim pozitivnije. Drugo, ljudi se na dublji način osjećaju prihvaćeni i s nama povezani, ako za njih molimo. Kad mladi, koji dolaze k nama na tečajeve, znaju da svakoga jutra i večeri molimo za njih, oni se tada osjećaju s nama povezani, tada se više ne osjećaju osamljeni. Jedan mladić mi je napisao koliko mu dobro čini prilikom ustajanja sjetiti se da ne ustaje u neki prazan i stran prostor, nego u prostor koji je prožet molitvom monaha. Tako molitva stvara duboku povezanost i bez obzira na prostornu udaljenost. Za mnoge ljude je važno znati da uvijek molimo u isto vrijeme. Oni se tada osjećaju nošeni, prihvaćeni, voljeni. I osjećaju se preko naše molitve povezani s Bogom, ali i s nama.
...dalje...
Mjesta susreta
Molitva za druge
str. 1 str. 2 str. 3
Ali molitva djeluje i na drugoga, iako taj drugi ne zna da za njega molimo. Za starca Siluana može svijet opstati jedino zato što se na ovoj zemlji u svako vrijeme moli. Mi ne znamo tko čini stvarne promjene u ljudskome duhu, tko primjerice kod tako velikih prevrata u mirovnoj politici stvarno ruši zidove među narodima i ljudima, stvaraju li se preduvjeti za to demonstracijama ili molitvom. Mi se smijemo pouzdati barem u to da iz naše molitve za druge proizlazi neko gibanje. Djela apostolska opisuju što može učiniti molitva. Kad Pavao i Sila u nutarnjoj tamnici, noge su im u kladama, o ponoći započnu moliti, pjevati hvalu Bogu, «odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi» (Dj 16,26). To je lijepa slika djelovanja vjerničke molitve. Tu nastaje potres, tu se u nama i oko nas nešto pokreće. Tu zidovi naše tamnice dobivaju pukotine, tu se otvaraju vrata prema drugome, tu susret postaje moguć, tu nastaje novo zajedništvo kao što izvješćuje Luka u ovome noćnom prizoru u tamnici: «(Tamničar) ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu» (Dj 16,34). Molitva ruši zidove među ljudima, otvara zatvorena vrata i oslobađa nas okova koji nam priječe susresti drugoga. Tako molitva stvara susret s drugim i po sebi je već susret, «otvorenost drugomu», kao što Steinbüchel opisuje susret. (Steinbüchel 61)
Ali molitva za drugoga vodi ne samo do novoga susreta s čovjekom za koga molimo, nego produbljuje i susret s Bogom. Upravo kad molim za čovjeka koga volim, molitva me može dovesti u veću blizinu k Bogu, kako je gore opisao Siluan. Drugi tada postaje slika kroz koju mogu gledati Boga. I Bog dobiva preko drugoga ljudsko lice. I moja ljubav prema Bogu biva nošena osjećajima prema voljenu čovjeku. Katkad trpim zbog toga što mi je molitva tako beskrvna. Hoću ljubiti Boga, ali ne osjećam ljubavi. Tada mi molitva za drugoga može pomoći da u ljubav prema Bogu pustim čitavu paletu osjećaja koji se u odnosu prema voljenu čovjeku javljaju sami od sebe. Tada iskusujem Boga zaista blizu, uistinu kao onoga koji me nježno grli, koji me gleda blagonaklono i dobrostivo, pred kojim mogu počinuti jer me razumije, pred kojim se rado zadržavam jer je On sam uistinu dostatan. Ja tada u molitvi ne moram zaboraviti voljena čovjeka, nego mogu preko njega gledati Boga koji tako dobiva ljudsko lice, ljubeće i nježno srce. I mogu svoje osjećaje do kraja osjećati i upraviti ih Bogu. Tada ću uistinu susresti Boga čitavim svojim srcem kao onoga koji me ljubi i koga i ja pokušavam ljubiti.
Henry Nouwen je prilikom svoga boravka u trapističkome samostanu iskusio što znači molitva za druge. Moliti za druge znači najprije pročistiti vlastito srce da bi drugi imali u njemu mjesta.
Nouwen piše: «Kako mogu uzeti u svoju molitvu nekoga, ako u njemu (srcu) nema za njega nimalo mjesta, gdje je slobodno i ugodno? Ako sam još uvijek pun predrasuda, ljubomore i osjećaja srdžbe, svatko tko uđe bit će ranjen. Vrlo sam živo spoznao da u svojoj najdubljoj intimi moram stvoriti prostor da bih mogao u nj pozvati druge i pomogao im ozdraviti. Moliti za druge znači ponuditi drugima gostoljubivo mjesto, na kojemu zaista mogu čuti njihove brige i boli. Suosjećanje pretpostavlja stoga samoispitivanje koje pomaže nekoj vrsti nutarnje dobrote i ljubaznosti.
Ako mi je nutrina dobrostiva i ljubazna – ako imam srce od krvi i mesa, a ne od kamena, prostor širok nekoliko stopa poda kojim mogu ići bos - tada u njemu mogu susresti Boga i svoje bližnje. Središte moga srca može tada postati mjesto na kojemu će Bog čuti molitve za moje bližnje i obuhvatiti ih svojom ljubavlju.» (16)
...dalje...
Mjesta susreta
Lectio divina
str. 1 str. 2
Prije nego u molitvi započnemo govoriti Bogu, Bog je već govorio nama u riječi Pisma. Stoga je za monahe lectio divina (božansko čitanje) uvijek povlašteno mjesto susreta s Bogom i susreta s Kristom. Benedikt je rezervirao tri sata dnevno za lectio divina. Monasi su pritom čitali ili Sveto pismo ili crkvene Oce. Ali lectio ne znači čitanje da obogatim svoje znanje, da dobijem informacije, nego susret s Bogom koji nam govori u riječi. U riječi nastaje slika onoga koji govori, a to je posve osobna slika. U riječi naslućujemo nešto od jedinstvenosti i najintimnijeg)shvaćanja Boga s kojim se u Pismu uvijek iznova susrećemo kao s onim koji nam izriče svoje srce. U susretu s Bogom susrećem se sa samim sobom na jedan nov način. Augustin je klasičnim riječima izrekao: «Božja riječ je protivnik tvoje volje sve dok ne postane začetnikom tvoga spasenja. Dokle god si svoj vlastiti neprijatelj, i Riječ Božja je tvoj neprijatelj. Budi svoj vlastiti prijatelj, pa će tada i Božja riječ biti u suglasju s tobom.» (17) Radi se o tome da se hrvamo s Božjom riječju. Ako ju ne shvaćam, onda je to zato jer sama sebe ne shvaćam ispravno. Ako me Riječ Božja ljuti, to je zato jer pogrješno shvaćam sebe, jer sebe definiram polazeći od ljudi i svijeta, a ne polazeći od Boga. Hrvanje s Božjom riječju vodi do susreta s Bogom i tako do novoga susreta sa samim sobom. Bog mi odjednom postaje jasan i moja mi vlastita egzistencija postaje jasna. Shvaćajući Božju riječ, nanovo shvaćam samoga sebe. Riječ dakle ne želi posredovati informacije, nego jedno novo shvaćanje samoga sebe. Shvaćanje pritom uvijek znači stapanje obzora: obzor moga shvaćanja sebe stapa se s obzorom egzistencijalnog shvaćanja teksta. (18) Shvaćajući tekst, ja na nov način shvaćam sebe i svoj život. I izlažući tekst, imam dijela na bitku koji se u tekstu izlaže, imam dakle dijela na istini, imam dijela na Bogu koji konačno sjaji u svakome tekstu kao stvarna istina iza svega. Shvaćanje je uvijek već susret, susret s tekstom i sa sobom, a u oba susreta s Istinom i konačno sa samim Bogom.
Lectio divina ima četiri koraka. Prvi korak je čitanje. Čitam sasvim polagano Pismo sve dok me neka riječ ne dotakne i pogodi. Zatim zastanem kod te riječi. Odlažem knjigu i puštam da riječ dotakne moje srce i prožme ga. To je drugi korak, meditatio. Meditatio ne znači razmišljati o pročitanoj riječi, nego pustiti da ona padne u srce, da pokušam kušati ju, okusiti. Ja dakle mogu ponavljati riječ, mogu ju nanovo govoriti srcem, ili mogu sebi reći: Ako je to tako, kako se onda osjećam, tko sam onda zapravo, što je onda tajna moga života? Meditatio je kušanje, novo gledanje, novo shvaćanje sebe i meditatio je susret s Bogom, kušanje Boga u njegovoj riječi. «Otkrij u Božjoj riječi Božje srce.» Tako opisuje papa Grgur meditiranje biblijske riječi. (19) Za Guiga Karthäusera, koji je opisao četiri stupnja molitve u Scala Claustralium, čitanje teži za slašću blažena života. Meditacija ju nalazi, molitva ju izmoli, a contemplatio ju uživa. (20)
Meditacija prodire u nutrinu riječi i tako raspiruje čežnju srca za Bogom. Što se više uživi u riječ, čežnja postaje to veća. Za Guiga razbija meditacija alabastrenu posudu i miriši slatkoću pomasti. Čezne za slatkoćom i slašću Boga, ali ju još ne kuša. Osjeća da stvarno osjećanje mora doći od Boga.
Radi toga se monah u trećemu koraku, u oratio, obraća Bogu i moli ga da mu ispuni čežnju. Guigo mu u usta stavlja molitvu: «Dugo sam u svome srcu meditirao i u mojoj je meditaciji gorjela vatra i čežnja da te upoznam, i sve se više rasplamsavala. (Usp. Ps 38,4) Dok mi lomiš kruh Svetoga pisma, u lomljenju kruha leži velika spoznaja (Usp. Lk 24,30 i dalje): i što te više spoznajem, to više čeznem za tim da te upoznam, ne u slovima, nego u iskustvu (in sensu experientiae).» Tako onaj koji meditira moli da mu Bog pošalje barem kapljicu nebeske rose, da ga okrijepi u njegovoj žeđi: «jer gorim od ljubavi.» (Guigo 478) Kušajući Božju riječ dolazimo u dodir s našom dubokom čežnjom za Bogom. U oratio stavljamo pred Boga našu čežnju i molimo ga da nas čežnja ispunja sve više i više.
...dalje...
Mjesta susreta
Lectio divina
str. 1 str. 2
Četvrti korak je, zatim, contemplatio, čista šutnja, molitva bez riječi i slika, bez misli i osjećaja, čisto sjedinjenje s Bogom na dnu duše. Ovu contemplatio ne mogu načiniti sam, ona je uvijek Božji dar. Monah može vježbati samo prva tri koraka, četvrti korak mora pustiti da se na njemu dogodi. U molitvi može moliti Boga za ispunjenje svoje čežnje, ili kako kaže Guigo, dozvati zaručnika. Ali zatim mora sam Bog djelovati. I on to čini: prekida tijek molitve i sada sam hita ususret molitelju, ispunjuje ga «rosom nebeske slasti», ponovno oživljava umornu dušu, osvježava i siti gladnoga svojim dobrima. (Usp. Guigo 479) Guigo se ne umara naglašavati uvijek iznova nutarnju povezanost ovih četiriju koraka. Lectio bez meditacije ostaje suha, meditacija bez čitanja promašena. Molitva je bez meditacije bojažljiva a meditacija bez molitve neplodna. A cilj je contemplatio kao nadilaženje svih osjetila i svakoga djelovanja, kao sjedinjenje s Bogom na dnu duše. (Usp. Guigo 482)
Tako ova četiri koraka božanskoga čitanja (lectionis divinae) vode do slična susreta s Bogom kao i molitva. A cilj je opet sjedinjenje s Bogom koji me je pozvao. Sama Božja riječ uzrokuje ovu tišinu. Riječ me uvodi u bezrječnu tajnu Boga, gdje se onkraj riječi sjedinjujem s Bogom. Cilj čitanja Pisma jest susret s utjelovljenom Božjom riječju, s Isusom Kristom. Origen govori o spiritalis inteligentia, o oduhovljenu shvaćanju. On «vjeruje u utjelovljenje Logosa u Pismu, upravo kao što vjeruje u njegovo Očovječenje. Kao što su djelovanjem Duha Svetoga u Kristu povezane ljudska i božanska narav, tako se i u Pismu sjedinjuju riječ ljudska i božanska Riječ. Bogočovječja riječ Pisma i bogočovječja osoba Isusa Krista su jedno, jedno mjesto susreta Boga i čovjeka.» (21) Origenu je u bavljenju Biblijom prije svega do susreta s Bogom. Sveto pismo čitamo ne da bismo postali bolji ljudi, nego da bismo susreli Boga. Origen je za lectio divina otkrio duhovno i mistično izlaganje Pisma. Ono ne služi informaciji, nego kontemplaciji. Origen tumači u duhovnome izlaganju Pisma sve događaje i osobe na subjektivnoj razini. Sve je opisivanje puta duše k Bogu. Tako on otprilike tumači izlazak iz Egipta: «Izlazak iz Egipta je i prispodoba (slika) duše koja napušta tamu ovoga svijeta i sljepoću tjelesne naravi, da se preseli u jedan drugi svijet, … da dospije do one rijeke koja razveseljava grad Božji (Ps 46,5), i na svojoj drugoj obali prima ocima obećanu sudbinu… Kad duša izađe iz Egipta ovoga života da pođe prema obećanoj zemlji, ona nužno ide određenim putevima… i prolazi kroz određene postaje.» (22) U lectio divina se dakle radi o tome da put duše prema Bogu prepoznamo i njime idemo. I radi se o sve dubljemu susretu s Bogom, da bi ga jednom u smrti susreli nezastrta. Ne radi se o tome da iz čitanja Biblije povlačimo moralne zaključke, nego da susretnemo Boga i u susretu s Bogom raspirimo čežnju za konačnim susretom. Ako pri čitanju Pisma upravljamo samima sebi neprestano nove apele, prelazimo svoje snage. Pismo nam ne želi u prvome redu reći što nam je činiti, nego što smo, što je tajna našega života. I čitati Pismo znači za monašku tradiciju prije svega susresti Boga koji me poziva u Riječi i izriče mi svoje srce, a u susretu s Bogom susrećem tajnu vlastitoga života, tajnu vlastitoga Ja. Čitanje Pisma ne ostavlja tada permanentnu uznemirenu savjest s predbacivanjem, kao: «Zapravo bih trebao, morao…». Čitanje Pisma, naprotiv, širi srce, daje nam iskusiti tko smo zapravo mi. I daje da smo radosni zbog tajne svoga života, što nas je Bog tako divno stvorio i još divnije obnovio, uronjene u tajnu trojedinoga Boga.
...dalje...
Mjesta susreta
Klanjanje
str. 1 str. 2 str.3
Omiljeno mjesto susreta s Bogom ili s Isusom Kristom jest klanjanje. Fenomen klanjanja postoji u svim religijama. «Klanjanje je nutarnje i izvanjsko čašćenje koje pripada samo Bogu, kojim razumom obdareno stvorenje priznaje apsolutnu uzvišenost i jedinstvenost Božju i svoju vlastitu potpunu ovisnost o njemu. Ono je temeljni stav svakoga religiozna čovjeka koji je svjestan tajne koja ga okružuje i temelja svega stvorenoga.» (23) U klanjanju padam na koljena pred Bogom jer Bog je Bog. Ne želim od njega ništa izmoliti, klanjanjem također ne želim ništa postići, ni lijepe osjećaje, ni opuštenost i mir. U klanjanju ne govorim o svojim problemima, ne hvalim sebe, ne kudim sebe, jednostavno padam na koljena pred Bogom jer je on moj Gospodar, jer je on moj Stvoritelj. Ako sam zaista shvatio što znači da sam od Boga stvoren i da me on u svakome trenutku drži na životu, ne preostaje mi ništa drugo nego pasti na koljena pred ovim Bogom kao pred svojim Stvoriteljem i pokloniti mu se. U klanjanju ispovijedam da sam potpuno ovisan o Bogu i svakom žilicom svoga bića u odnosu s njim i o njemu ovisan, da u meni nema ništa što nisam od njega primio. I ja priznajem da je on moj Gospodar, cilj moje čežnje. Ne preostaje mi ništa drugo nego pasti pred njim na koljena diveći mu se i klanjajući.
U klanjanju se više ne vrtim oko sebe i svojih problema, nego pokušavam gledati jedino na svoga Boga. Zaboravljam sebe jer me je Bog zahvatio potpuno, jer mi je on jedini važan. Paradoks je da u zaboravljanju sebe postajem sasvim prisutan, sasvim pravi, sasvim Ja. Tu se ne bavim nikakvim problemima, ni ljudima, tu me Bog ispunjuje potpuno. U klanjanju se krije čežnja da se konačno oslobodim sebe, da budem slobodan od neprestane vrtnje oko sebe, od želje da sve bude usmjereno na mene, da posvuda hoću imati nešto za sebe. Zaboravljajući sebe ja sam potpuno slobodan, sasvim zahvaćen Bogom. Sada ništa drugo nije važno. Moji problemi nisu više važni, ni moja krivnja, ni moje psihičko stanje. Vrijedi jedino Bog. Georges Bernanos reče jednom da je velika milost prihvatiti sama sebe. Mi znamo da za to trebamo čitav jedan život. Ali milost nad milostima, veli on, jest moći sama sebe zaboraviti. Kad sama sebe zaboravim, ja sam postao potpuno slobodan od sebe. Ali to ne mogu učiniti sam, nego jedino ako me zahvati Bog i ako pustim da me moj Bog zahvati. Kad mi Bog dođe tako blizu da vrijedi još jedino susret s njim, tada splasne često toliko nametljiva blizina ljudi koji od mene nešto hoće, ili blizina briga i problema koji me tište. Kad Božja prisutnost sve ispuni, u meni ništa drugo više nema mjesta, nada mnom više ništa drugo nema nikakve vlasti.
Zaboravljajući sebe ja se smirujem, tu prestaje buka mojih misli i osjećaja. Tu sam konačno prispio, tu sam nakon duga traženja konačno doma. Biti doma moguće je jedino ako padnem na koljena pred tajnom. Klanjanje je iskustvo zavičaja. Kad pred tajnom Boga padamo na koljena, mi smo uistinu prispjeli. U našoj duši postaje tada mirno, tu osjećamo da je naša najdublja čežnja ispunjena, da smo konačno našli pred čime možemo pasti na koljena. Jer čovjek čitav svoj život traži onoga pred kime može pasti na koljena, koji vezuje sve njegove snage i ispunjuje sve čežnje i potrebe. Prauzor takva klanjanja jest poklon mudraca koji slušaju čežnju svoga srca, zvijezdu koja je zasjala na nebu njihova srca, i koji su sada pošli potražiti božansko dijete. Oni idu zapletenim putovima da bi konačno ušli u kuću u kojoj mogu biti uistinu kod kuće, u kuću u kojoj stanuju Marija i dijete. Ulaze i na koljenima se klanjaju božanskome djetetu. Otvaraju svoje blago, zlato kao znak njihove ljubavi, tamjan kao znak njihove čežnje i smirnu kao znak njihovih boli. Umjetnici su mudrace uvijek prikazivali kao tri kralja. Jedan je star, drugi mlad, treći crn. Kralj je slika cjelovita i lijepa čovjeka, koji gospodari sobom i nad kojim ne vlada nitko, koji je mudar i zna za tajne života. Broj tri upućuje na to da sve snage u nama nalaze svoj cilj samo u klanjanju. Mlado i staro, ali i crno kao slika vlastite sjene, moraju pasti na koljena pred božanskim djetetom da se preobraze i otkupe.
Klanjanje se ne događa u glavi, nego čitavim tijelom. Pragesta klanjanja je prostratio u kojoj se čovjek potpuno baca pred Boga. Ali mi se također klanjamo kad se pred Njim naklonimo, ili kad pred njim sjedimo, ili prema njemu ispružimo otvorene ruke. Klanjanje u svakome slučaju sili na to da ga izrazimo i tjelesno. Sve snage u nama hoće biti povezane. Tijelo je pomoć da se i naš duh smiri, da se sve u nama sabere u gestu i usmjeri prema Bogu. Klanjanje znači da sam potpuno vezan na Boga, da u meni više nema nikakvih privatnih prostora u koje se povlačim da bih se predao svojim dnevnim snovima, u koje ne puštam nikoga ući, ni Boga. Klanjanje znači biti potpuno vezan na Boga, biti kao cjelovit u odnosu prema Bogu. Tada se ne trebamo plašiti kojekakvih misli i osjećaja u sebi. Važno je jedino da je to vezano na Boga i njime obuhvaćeno. Ako se sve stavlja u susret s Bogom, tada sve u nama postaje životno, sve postaje preobraženo. Odaje koje pred Bogom zatvaramo, zatvorene su i pred nama. Mnogi kršćani žive s mnogim zaključanim i zatvorenim sobama. Njihov život je reduciran, odvija se u malo prostorija njihova tijela. Susret s Bogom u klanjanju hoće otključati sve prostorije u nama i u njih pustiti ljubeći i oživljujući Božji pogled.
...dalje...
Mjesta susreta
Klanjanje
str. 1 str. 2 str. 3
Klanjanje se latinski kaže adoratio, a znači zapravo: ispružiti ruku na poljubac. Klanjanje se dakle sastoji u tome da se ruku prinijelo do usta i Bogu ili caru, komu se već klanja, poljubilo ruku. Ovo izvođenje pokazuje da klanjanje ne znači samo pasti ničice i zaboraviti sebe, nego i intimnost. Gesta poljupca koju se inače pokazuje samo ljubljenomu, primjenjuje se prema Bogu. Najdublja čežnja za nježnim dodirom u poljupcu od strane ljubljenoga upravljena je Bogu. Tako je klanjanje intiman susret s Bogom: ja preda nj stavljam svoje najintimnije čežnje i potrebe, vjerujući da će ih ispuniti.
Klanjanje u kršćanskoj tradiciji najčešće je euharistijsko klanjanje. Mi se klanjamo prisutnomu Isusu Kristu u pretvorenu kruhu. Euharistijsko klanjanje je nastalo kad su u srednjemu vijeku euharistijska slavlja izgubila za pučku pobožnost svoje značenje. Budući je prizor liturgije postajao sve nerazumljiviji, narod je tražio sliku za razmatranje, pred kojom bi mogao slaviti liturgiju srca umjesto liturgije klerika, što je Euharistija sve više postajala. Liber Graduum, sirijska knjiga iz četvrtoga stoljeća govori o tri načina liturgije: «u zemaljskoj crkvi postoji vidljiva liturgija, u srcu nevidljiva, u nebu liturgija koju slavimo pred Božjim prijestoljem». (24) Euharistijsko klanjanje ispunjuje potrebu za liturgijom srca u kojoj svaki vjernik može slaviti svoju liturgiju šuteći, «prinošenje srca», «tajna molitva srca, koje se lancem privezalo uz Gospodina i neprestano se njime bavi» (Louf 137). U Euharistiji slavljena liturgija treba liturgiju srca. U svetištu srca dodirujemo nebo, sjedinjujemo se s Isusom Kristom. Tako kaže Izak Sirac: «Požuri se ući u svadbenu odaju svoga srca. Ondje ćeš naći nebesku svadbenu odaju. Jer obje odaje tvore jednu jedinu, i kroz jedna te ista vrata tvoj pogled prodire u obje. Ali stube koje se uspinju u carstvo skrivene su u najdubljoj intimi tvoga srca.» (Louf 137)
Molitveno zadržavanje pred pretvorenom hostijom sigurno ne odgovara biblijskomu shvaćanju Euharistije, ali je ipak legitiman izraz naše čežnje da smo uz Gospodina i da se s njime sjedinjujemo u ljubavi. Ali pritom klanjanje nikada ne smije izgubiti svoju nutarnju povezanost s slavljenjem Euharistije. Ono je nastavljanje zajedničke liturgije u liturgiji srca.
Euharistijsko klanjanje ima različita značenja. Bitan vidik jest motrenje. Hostija i pokaznica koja ju pokazuje centrirane su na središte. Sama hostija je okrugla. Promatrajući ju postajem sav u sebi zaokružen i cjelovit. A pokaznica u svojoj centriranosti na okruglu hostiju sređuje nešto u meni, kad sam sav oko i gledam ju. Klanjanje je povezano s gledanjem. Gledam pokaznicu i pretvorenu hostiju. Ne promatram izvana, nego gledam kao kod mandale-slike kod koje više nema razmaka između onoga koji gleda i onoga koga se gleda. Njih dvoje postaju jedno, stapaju se u trenutku gledanja. Tako me poklonstveni pogled na Krista u okrugloj hostiji preobrazuje.
Ovo gledanje mi otvara pogled za čitavu stvarnost. Hostija je kao prozor kroz koji mogu stvarnost svoga života vidjeti u novome svjetlu. To što je u hostiji preobraženo, najnutarnjija je stvarnost čitava svijeta. U Kristovu očovječenju svijet je već preobražen, tu je sve već obasjano njegovim svjetlom. Pretvorba je u mome srcu. Hostija mi pokazuje istinu moga srca. Tu nisu samo misli koje mudruju i srde se, nisu samo osjećaji straha i briga, nego je tu već Isus Krist koji je preobrazio i moje srce. On je najdublje središte moga srca. U pogledu na hostiju ja spoznajem svoju vlastitu tajnu. I spoznajem tajnu svoje braće i sestara. Ljude više ne gledam naočalama svojih projekcija, nego naočalama hostije koja mi u njima pokazuje Isusa Krista kao njihovu najdublju tajnu. U svakome čovjeku susrećem Krista. Pogled na hostiju daje mi otkriti Krista u ljudima. I tako me hostija pomiruje s mojom braćom i sestrama, daje mi nadu za njih, i budi u meni ljubav prema njima. Pogled na hostiju daje da gledam drukčije i čitav svijet, stvorenje, političku stvarnost. Posvuda nailazim na Isusa Krista kao najdublji temelj. Svijet je u biti već preobražen i ispunjen i prožet Isusom Kristom. Kroz površinu političkih i društvenih realnosti spoznajem u pogledu na hostiju pravu tajnu svijeta: Isusa Krista, Prvorođenoga svega stvorenja. «Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno.» (Kol 1,16)
Preobrazbu svijeta po Isusu Kristu otkrio je Teilhard de Chardin u klanjanju. Kad u jednoj seoskoj crkvi gleda hostiju u pokaznici, ima dojam «da se njezina površina širi kao uljna mrlja, ali da se razumijemo, mnogo brže i sjajnije. U početku sam vjerovao da sam jedini koji je ovu preobrazbu opazio; i činilo mi se da napreduje ne budeći nikakvu čežnju i ne nailazeći ni na kakvu zapreku. …Tako me je obavila, usred velikog uzdaha koji podsjeća na buđenje ili jauk, rijeka bjeline, prešla je preko mene i preplavila sve stvari. … Bilo je kao da neka mliječna jasnoća rasvjetljuje univerzum iznutra. Činilo se da je sve oblikovano iz jedne te iste vrste rasječena mesa ispunjena svjetlošću… Tajanstvenim širenjem hostije svijet je dakle bio ražaren – u svome totalitetu, sličan jednoj jedinoj velikoj hostiji.» (25) I Teilhard shvaća kako svjetlo hostije prožima čitav svijet, ispunjuje ga i preobrazuje ljubavlju Isusa Krista: «Od trenutka do trenutka oblikovale su se svjetlucave kapljice čista metala na nutarnjoj površini bivstvujućih i padale u središte duboka svjetla gdje su se gubile; - a istodobno se isparavalo nešto troske. Na području ljubavi događala se transformacija, širila se, čistila, skupljala svu snagu ljubavi koja održava svemir.
...dalje...
Mjesta susreta
Klanjanje
str. 1 str. 2 str. 3
Ovo sam mogao vidjeti to bolje, kako je u meni kao i u svemu drugome djelovala snaga: bijelo svjetlucanje postalo je aktivno! Bjelina je trošila sve iznutra! – Ona se, na putovima materije, uvlačila do u najdublju intimu srca – širila se do rasprsnuća, samo da u sebe upije supstancu svojih nagnuća i svojih strasti. A sada, kad je zagrizla u njih, povukla je nepobjedivo svoje slojeve, natovarena najčišćim medom svake ljubavi, u svoje središte.» (Teilhard 57 i dalje)
Hostija dakle daje da njezino svjetlo padne na čitav svemir. Sve gledamo u njezinu svjetlu prožetu Kristom. Krist je prava esencija kozmosa, njegova ljubav je njezina prava pokretačka snaga. «On je prije svega i sve stoji u njemu… on je Početak… Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu… izmiriti sa sobom sve…» (Kol 1,17-19)
Za Teilharda stoga tiha i samotna molitva pred pretvorenom hostijom nije ništa strano svijetu, naprotiv, molitva preobrazuje svijet, budi sve oko nas na život. Ovako piše Teilhard:
«Hoćemo li da se oko nas zgusne božanska atmosfera? Onda gajimo i revno hranimo sve snage sjedinjenja, čežnje, molitve koje nam nudi milost. Božansko svjetlo će već kroz našu sve veću prozirnost koja nas svagda pritišće, snažnije prodrijeti.» (Louf 155)
Pogled na hostiju daje nam posvuda u svijetu prepoznati Krista. Ovo gledanje nam dariva nadu za čitav svijet. Mi ćemo naš svijet promatrati očima pouzdanja, ne isključujući ružičastocrvenim naočalama sve negativno, nego gledajući kroz hostiju na pravi Temelj svijeta. I ondje ćemo otkriti Krista kao pratemelj svega bitka. Tako euharistijsko klanjanje nikada nema samo individualni karakter. U njemu gledamo na čitav svijet, na ljude oko nas i na kozmos s mnoštvom zviježđa i sunčevih sustava. Mi smo prilikom klanjanja na bilu vremena, u srcu svijeta, na razvodnome mjestu kozmosa. U najdubljoj nutrini svijeta gledamo na pretvorenu hostiju i znamo da je ona uistinu pratemelj, srce svih stvari, da je ispod površine sukoba i borbi Krist kao središte koji je već preobrazio temelj, a sada želi prožeti čitav svijet bljeskom svoje božanske ljubavi.
Euharistijsko klanjanje je osobni susret s Isusom Kristom, koji je u hostiji prisutan kao onaj koji se predaje za nas. U Euharistiji smo slavili Isusovu smrt i uskrsnuće. Krist se u svojoj smrti predaje za nas, a u svome je uskrsnuću prisutan za nas kao onaj koji je pošao k Ocu i nama ondje pripravio mjesto. U euharistijskoj prisutnosti dolazi Krist iz kuće Očeve, ne napuštajući ju, u našu kuću. Posjećuje nas kao onaj koji dolazi od Oca. (26) I dariva nam sebe. Hostija je slika Krista koji se za nas predaje na križu. Klanjanje znači susresti Isusa Krista koji se za mene osobno predaje, koji me tako ljubi da je umro za mene. Klanjanje je razmatranje u šutnji Isusova predanja na križu koje smo slavili u Euharistiji, u stanovitome smislu meditativni nastavak euharistijskoga slavlja. U Isusovoj ljubavi koja je dohvatljiva i vidljiva u kruhu mogu se izliječiti naše rane, tu dobivamo jedan drugi pogled na našu samoću, za naše tjeskobe, za našu srdžbu. Gledamo onoga koji nas ljubi. Ne moramo ništa činiti, nego gledati. Onako kao seljak koji je župniku Arškomu odgovorio na pitanje što to čini čitav dan u crkvi: «Ja motrim njega a on motri mene. To je dostatno.» U hostiji gledam onoga koji me ljubi. A mene gleda Isus Krist s križa, s kojega hoće sve privući k sebi. To je pozivajući pogled njegove ljubavi, pogled koji privlači i ozdravlja, pogled koji mi omogućuje prihvatiti sama sebe unatoč mojoj krivnji. I krivnja je obuhvaćena pogledom onoga koji se za mene predao na križu.
Što više gledam Krista, to više dolazim u dodir sa svojim vlastitim bićem. Što mi je prisutniji Kristov Ti, to i ja postajem prisutniji. U tihome gledanju na Gospodina prisutna u hostiji dovršava se ono što Martin Buber piše o susretu: tu postajem Ja po Ti, tu u susretu s Kristom nalazim sebe. Tu se moje srce kod Krista može smiriti. Tu osjećam da jednostavno smijem pred njim biti, a da ništa ne moram niti trebam. Smijem jednostavno biti. Dobro je tako. Dostatno je biti pred njim, bez određene namjere kao u prijateljstvu. Gledam na Isusa Krista koji me ljubi, koji me oslobađa za moje vlastito središte; on me privodi istini, on sređuje sve u meni prema pravome središtu, prema Bogu. Sve strano i otuđeno u pogledu na njega potiskuje se na rub. Prosijava pravo biće. Ja dolazim u dodir sa svojom pravom jezgrom, s onom slikom koju si je Bog o meni načinio. Tako u klanjanju mogu do kraja živjeti svoju čežnju za istinom. U pogledu na Krista u okrugloj hostiji sve u meni postaje okruglo, sve centrirano prema pravome središtu, prema Bogu, po kome i u komu tek nalazim svoju istinu, istinu koja oslobađa.
Klanjanje kao zaboravljanje sama sebe i kao čisto gledanje na Gospodina prisutna u hostijikonkretan je način kontemplacije. Contemplatio kao čista šutnja pred Bogom može se vježbati na različite načine; može se postići preživanjem riječi Pisma (ruminatio), Isusovom molitvom, pažnjom na disanje i silaženjem na dno duše. Ali se može izraziti i u obliku klanjanja. Klanjanje stoga nije sekundaran oblik kršćanske pobožnosti, nego legitiman način kontemplacije. Potreba mnogih ljudi za klanjanjem pokazuje da tradicija euharistijskoga klanjanja dotiče jednu čovjekovu stranu koja mu čini dobro. Euharistijsko klanjanje uključuje oko u kontemplaciju. Tako je ono za mnoge dobar put u susretu s Isusom Kristom i po njemu, slici nevidljivoga Boga (Kol 1,15), s vječnim Ocem.
Klanjanje je u Tradiciji često povezivano sa štovanjem Srca Isusova. Otuda dobiva susret s Isusom Kristom u hostiji opet jednu drugu obojenost. Susrećem Krista s probodenim Srcem. Krist je pustio da bude za nas ranjen da se ne bismo slomili u svome životu. I dao se za nas probosti da bude otvoren za sve nas. «Otvor srca je predanje najintimnijega i najosobnijega na javnu uporabu; otvoreni i ispražnjeni prostor je pristupačan svima.» Tako Hans Urs von Balthasar opisuje tajnu otvorena Srca. (27) Isusovo Srce stoji otvoreno za sve nas. Mi možemo ući u njegovo najintimnije područje. Smijemo se skriti u njegovoj ljubavi. Tako intimnost klanjanja, koja se krije u riječi adorare, dolazi u štovanju Srca Isusova do punine. Tu se stvarno radi o intimnoj Isusovoj ljubavi koji za nas otvara svoje Srce da bismo ušli u njegovu intimnost i u njoj ozdravili.
Srce je prariječ, praslika. Označuje najdublju intimu čovjeka, označuje čovjeka ukoliko može osjećati i ljubiti. Otvoreno Kristovo Srce je prema Ivanovu Evanđelju izvor iz kojega se Duh Sveti izlijeva na čitavo čovječanstvo. Isus je za vrijeme svoga života ozdravio samo one ljude, i samo onima pokazao svoju Slavu, koji su ga vidjeli i dodirnuli. U smrti je Isusovo djelovanje postalo neograničeno na čitav svijet. Tu se izlijeva Isusov Duh na sve ljude koji su spremni vjerovati. Čitavo Ivanovo Evanđelje doseže svoj vrhunac u prizoru kad vojnik kopljem probada Isusov bok. To je trenutak u kojemu se Krist proslavlja i njegov Duh izlijeva na sve ljude. Prilikom svadbe u Kani su šest vrčeva vode koji se pretvaraju u vino. Naš život je postao bez okusa kao voda. S vodom nije moguće slaviti slavlje, tu ne može ništa odozgor ući u naš život. Po Božjemu očovječenju u Isusu Kristu naš život je postao vino, dobio je jedan drugi okus, jer sam Bog s nama svadbuje i s nama se povezao. Na križu se sada otvara sedmi vrč, koji na sve nas izlijeva Božju ljubav i slavu, sada život sviju nas postaje nov, postaje vječnim blagdanom uskrsnuća. U razgovoru sa Samarijankom o šestome času, dakle u trenutku kad se probada Isusov bok, Isus obećava vodu koja može utažiti najdublju čovjekovu žeđ, žeđ za životom. On ovu životvornu vodu izlijeva u svojoj smrti na ljude. Tada teku krv i voda iz njegova boka. To je voda Duha Svetoga, koja taži našu žeđ, jer je izraz najdublje Isusove ljubavi. Isus za nas predaje sve da bismo živjeli iz njegova izvora. Isus ispunjuje i drugu žeđ Samarijanke, žeđ za ljubavlju. Imala je šest muževa, ali svi oni nisu mogli utažiti njezinu čežnju za ljubavlju. Isus je sedmi muškarac koji ju može istinski ljubiti jer ima Srce koje se otvara, Srce iz kojega struji njegova ljubav. Kad u klanjanju motrimo na ovo Srce, i iz naše će nutrine poteći rijeke žive vode. Tako nam je obećao Isus: «Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!' To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen» (Iv 7,37-39). Tako nam Ivanovo Evanđelje pokazuje uvijek iznova na probodeno Isusovo Srce kao izvor svega spasenja, kao izvor vječnoga života, života koji se adekvatno opisuje kroz sedam znamenja njegovih čudesa.
Jedna stara rečenica glasi: Cor patet quia patiens. Isusovo Srce stoji otvoreno za nas, jer trpi, jer pripušta bol. Samo onaj tko je ranjiv, može ljubiti. Samo ranjeni liječnik može ozdravljati, kažu Grci. Jer Isus za nas trpi, njegovo Srce stoji za nas otvoreno, zato na njemu možemo ozdraviti. U romanu «Svršetak jedne afere» govori Graham Greene o Sari kao ženi koja koleba između ljubavi prema svome mužu Henryju i Bendrixu, svomu ljubavniku. Ne želi izgubiti ni svoga muža ni Bendrixa. Konačno oboli i na bolesničkoj postelji shvati da je sve radila krivo, ali u probodenu Isusovu Srcu prepoznaje i mogućnost jedne druge ljubavi. Kaže: «Dragi Bože, pokušala sam ljubiti a sve sam potpuno upropastila. Kad bi mogla ljubiti Tebe, znala bih, kako moram ljubiti druge… Vjerujem da si umro za nas. Vjerujem da si Bog. Nauči me ljubiti: moja bol me ne pritišće. Njihova je bol ta koju ja ne mogu podnijeti. Neka moja bol traje i dalje, ali njih ozdravi od njihove. Dragi Bože, kad bi na trenutak sišao sa svoga križa i meni dopustio da stupim na Tvoje mjesto. Kad bih mogla trpjeti kao što Ti trpiš, mogla bi i ozdravljati kao ti.» (28)
Graham Greene opisuje time tajnu Isusova Srca. Kad obavljamo euharistijsko klanjanje, neka to bude ono mjesto na kome bismo od Isusa Krista naučili ljubav koja može trpjeti a time ujedno i liječiti. Tako klanjanje nije nešto čisto privatno, nego uživljavanje u jednu drugu ljubav prema našim bližnjima. Mogli bismo u ovo probodeno Srce staviti sve ljude koji su nam na srcu. I mogli bismo, gledajući ovo samo probodeno Srce, otvoriti svoje srce da može ljubiti i ozdravljati ljude koje iz dana u dan susrećemo. Tradicija je odnos klanjanja prema ljudima oko nas izrazila mišlju o zadovoljštini. Danas nam je ovo teško zamisliti. Ali to ne znači da za druge možemo činiti zadovoljštinu, nego da ih stavimo u ljubav Isusa Krista, u otvoreno Srce koje jedino može ozdraviti i u kojemu je veća i jača ljubav od svake ljudske krivnje.
U susretu s ranjenim Srcem mogu pronaći i put da se drukčije odnosim prema svojim ranama. Ta ja bih najviše volio da više ne osjećam svoje rane. Želio bih osloboditi ih se. Da me više ne bole. Pokušavam ih tako zacijeliti molitvom ili psihološkim tehnikama, da više ne ostavljaju nikakva traga, da njihovi ožiljci potpuno iščeznu. Istodobno osjećam da to ne ide, da sam unatoč tomu još uvijek osjetljiv. Uvijek iznova bivam pogođen na svojim osjetljivim mjestima i rane se ponovno otvaraju. Isusovo Srce mi pokazuje jedan drugi put. Uopće nije toliko važno da mi rane zacijele. One se moraju preobraziti. Rana može i za mene postati izvorom života. Ako se pomirim sa svojom ranom, ona može tada postati mjesto na kojemu me Bog uvijek iznova dodiruje. Moram se dakle osloboditi pritiska da više ne smijem osjećati svoje rane. Smijem ih osjetiti. Smije boljeti, ja smijem kod kritike biti povrijeđen, iako sam davno uvidio kakvi se tu mehanizmi odvijaju. Ako se pomirim s time da sam još uvijek osjetljiv, ranjiv i uvrjedljiv, tada mogu upravo na tim osjetljivim mjestima iskusiti Boga kao onoga koji me dodiruje, koji me podsjeća na to da je samo on moje spasenje. Tako je i za Jakova rana (iščašen kuk na kojemu ga je Bog dotaknuo) znak sjećanja na onaj noćni susret s Bogom.
Kad osluhnem u svoju ranu, osjetit ću u njoj duboku čežnju za ljubavlju. Kad ovu čežnju stavim pred probodeno Isusovo Srce, bol doduše neće prestati, ali će se preobraziti, postat će trpljenje koje može ozdraviti i druge, kako je to poželjela Sara. Naše rane mogu postati ne samo dodirne točke Božje ljubavi prema nama, nego i izvorom života za druge. Pitanje je, gdje stvarno i djelotvorno pomažemo drugima. Pomažemo li im ondje gdje smo jaki i dajemo im dobronamjerne savjete, ili im, naprotiv, ne pomažemo ondje gdje puštamo da uđu u naše rane? Ako se ne ljutim neprestano zbog svoje osjetljivosti, nego se pomirim s njom, ona može postati blagoslov za druge. Tada se neću povrijeđen povući kad uvrjeda zaboli, i neću grditi sebe što sam još uvijek toliko ranjiv, nego ću se u svojoj uvrjedi i svojoj nemoći okrenuti k Bogu. Bog može preobraziti moju osjetljivost u izvor života iskazujući mi po njoj svoju milost koja jedina može ozdraviti. Osjećam svoju nemoć, ali osjećam i braću i sestre. I zato mogu zaista viknuti iz dubine svoje nemoći i držati se skupa sa svojom braćom i sestrama u ljubavi probodena Srca. Ukoliko sve, koji su nam na srcu, držimo u otvorenu Isusovu Srcu, možemo za njih crpiti nadu. Mi osjećamo da je ovo Srce otvoreno i za njih i da želi sve nas preobraziti da bi se držalo u našemu otvorenu i ranjenu srcu u naše vrijeme i doprlo do ljudi koji ne nalaze put do svetohraništa. Klanjanje nas hoće preobraziti. Mi smo pokaznica, jer u nama prebiva Isus Krist. I mi moramo ovu pokaznicu iznijeti u svijet. Pokaznica mora pokazati dvoje: okruglost hostije, to što je u nama po Isusu Kristu postalo cjelovito, Isusovu ljubav koja se predaje i ozdravlja, i ranu koja je otvorena, koja može trpjeti i time ozdraviti. Najljepša molitva, koju možemo u klanjanju iznijeti pred Boga, jest molitva koju su molila ona trojica lübečkih kapelana prije svoga smaknuća u Trećemu Reichu. «Gospodine, evo mojih ruku. Stavi u njih što hoćeš. Uzmi što hoćeš. Povedi me kamo hoćeš. U svemu budi volja tvoja.» Klanjanje je predanje Bogu, predanje koje se hoće ostvariti u konkretnoj svakodnevici. Ono je susret s Kristom koji se predao za mene, da i ja u predanju svoje ljubavi iskusim njegovu ljubav u sebi i predam ju dalje ljudima koji na mene čekaju.
Mjesta susreta
Neprestana molitva
str. 1 str. 2 str.3
Susret u molitvi nije samo nešto protokolarno, on se ne događa samo kad svjesno stanem pred Boga, nego mora postati čovjekov trajan temeljni stav. Tradicija monaštva govori o neprestanoj molitvi ili o trajnoj nutarnjoj molitvi. Cilj monaštva sastojao se u tome da uvijek žive u Božjoj prisutnosti, da bez prestanka mole i tako neprestano žive iz susreta s Bogom. Čitav život treba biti prožet susretom s Bogom. Neprestano živim pred njim, pred njegovim očima, od njega s ljubavlju i blagonaklono gledan. Susret s Bogom prožima čitav moj život, moj rad i počinak, moje misli i osjećaje, moj govor i moju šutnju. Nikad ne živim izvan odnosa, nego uvijek u odnosu sa svojim Bogom. Pritom ne moram uvijek izričito misliti na Boga, susret je, naprotiv, pozadina na kojoj živim, ona je kao ozračje u kojemu se krećem. Tako je Pavao u svome govoru na Areopagu izrazio: »U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28).
Monasi su razvili metode koje nam mogu pomoći uvijek i svuda živjeti iz susreta s Bogom. To je takozvana nutarnja molitva, koja je uvijek u nama i nikad nam ne može biti oduzeta. Da bih došao do ove nutarnje molitve, moram dakako poći dugim putem vježbanja. Za monahe se ovaj put vježbanja sastojao u molitvi od jedne riječi, u ruminatio, u »prežvakivanju«, razmatranju uvijek istoga retka psalma ili molitve Isusu. Molitva Isusu postala je prije svega u Istočnoj crkvi put meditiranja uopće. Ali i u Zapadnoj crkvi danas je veoma obljubljen i za mnoge je postao konkretan oblik neprestane molitve. Sastoji se u neprestanu ponavljanju formule »Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se!« Pritom se ova formula može i skratiti, već prema ritmu disanja pojedinca. Dapače, molitva Isusu može se svesti i samo na ime Isus, i tada ga se povezuje s izdisajem.
Monasi u molitvi Isusu vide sažetak čitava evanđelja. Ona je sastavljena iz ozdravljenja Banimeja (Mk 10, 47), gdje Banimej moli Isusa za ozdravljenje svoje sljepoće: »Isuse, smiluj mi se!«, i iz Lk 18, 13, gdje carinik ponizno pred Bogom moli: »Bože, smiluj se meni grješniku!« Tako su u ovoj molitvi izražena dva temeljna stava: prvi je molitva za ozdravljenje. Mi nosimo sa sobom sve svoje rane. U molitvi molimo Boga da ozdravi naše rane. A često smo slijepi. Ne želimo vidjeti stvarnost kakva ona jest. Zatvaramo oči pred realnošću svoga života, pred realnošću svojih bližnjih i čitava svijeta. U molitvi Isusu molimo Boga da nam otvori oči da bismo smogli hrabrosti pogledati u oči sebi i svome životu. Molitva Isusu dariva nov način gledanja. Sve gledamo u Božjemu svjetlu i posvuda gledamo Božjim očima. Često smo prešli svoje snage da pogledamo u oči realnosti. Samo ako nas Krist uzme za ruku, kao Banimeja, imat ćemo hrabrosti otvoreno pogledati stvarnost. Mi se više ne moramo plašiti toga, jer znamo da je uz nas Krist i da nam otkriva istinu svijeta. Svijet možemo gledati otvoreno, jer u njemu već posvuda susrećemo Boga.
Drugi temeljni stav je poniznost carinika koji se ne pouzdaje u sebe i svoje uspjehe, nego u Božje milosrđe. To je silno pouzdanje u to da nas Bog prihvaća ovakve kakvi smo. Kad uvijek iznova molim: »Isuse Kriste, smiluj mi se«, onda je to manje usrdna prošnja za milosrđem, nego zahvalno znanje o ovome milosrđu, zahvalnost milosrdnomu Bogu. Tako ova molitva s vremenom stvara dubok nutarnji mir i tihu radost zbog Boga pred kojim smijem biti kakav jesam, i slab i grješan. I tako ću postupno sam postati milosrdnijim sa samim sobom. Neću sebe više mrcvariti samopredbacivanjima kad učinim neku pogrješku, nego ću ju staviti u Božje milosrđe. Tako se mogu s time pomiriti. I ja ću postati milosrdniji prema svojim bližnjima. Kad prilikom ispovijedi osjetim da se u meni javljaju negativni sudovi, tada mi molitva Isusu pomaže doći do milosrdnijega stava prema drugome. Tako pravednije prosuđujem njegovu tajnu nego svojim nepromišljenim predrasudama, u kojima drugoga gledam samo kroz naočale svoje projekcije.
...dalje...
Mjesta susreta
Neprestana molitva
str. 1 str. 2 str. 3
Osnovni naglasak molitve Isusu nije usrdna prošnja da mi se Krist smiluje jer sam toliko loš. To je, naprotiv, optimističan i pouzdan osnovni naglasak. Jedno, ispovijedam u Isusovo ime tajnu utjelovljenja. Ovaj Isus Krist je Božji Sin, u njemu među nama prebiva punina božanstva (Kol 2,9). Drugo, izražavam u zazivu »smiluj mi se« svoj osobni odnos prema Isusu Kristu. Grčka riječ eleison ima isti korijen kao i elaion, ulje, i stoga moli za to da Bog na nas izlije puninu svoje milosti. Za Rusa molitva Isusu ima karakter nježnosti i ljubavi. »Slavenske riječi milost i pomiluj imaju isti korijen kao i izrazi za nježnost i draganje.« Mi dakle u molitvi Isusu molimo Boga za njegovu ljubav i ujedno u njoj izražavamo svoju ljubav i čežnju za Bogom. Stoga je to vrlo intimna molitva, nježno zazivanje onoga koji me ljubi, i izraz sigurnosti da je u Isusu Kristu sama Božja ljubav izlivena u moje srce.
Molitva Isusu odiše pouzdanjem, da je ovaj Isus Krist u meni. On nije onaj koji je živio u dalekoj prošlosti, nego je u meni. Monasi savjetuju kod udisaja pustiti da dah struji u srce i u dahu osjetiti samoga Krista u srcu. Krist je u meni. U toplini, koju dah proizvodi u srcu, ja mogu naslutiti njegovu ljubeću i milosrdnu prisutnost. Osjećanje daha u srcu rasterećuje glavu, koja se, normalno, kod molitve uvijek iznova javlja smetajući i uvijek novim mislima proizvodi u nama nemir. U srcu, koje dahom postaje toplo, možemo se smiriti u Isusu Kristu. Mi ga ne susrećemo samo u jednome kratkom trenutku, nego ostajemo u susretu. Tako molitva Isusu pomaže da neprestano živimo u susretu s Kristom i iz povezanosti s njim. Moje srce je dodirnuto Kristom. Ja u njemu osjećam toplinu. Kao što onaj koji ljubi osjeća u svome srcu ljubljenu i drukčije živi svoju svakodnevicu, tako i molitva Isusu proizvodi u nama ozračje ljubavi, milosrđa, blagonaklonosti, u kojoj je dobro živjeti. Prostor u kojemu živimo nije neki hladan i osamljeni prostor, nego prostor nastanjen Isusom Kristom, koji je ispunjen njegovom ljubećom i spasonosnom blizinom i diše svoju nježnu intimnost. U ovome prostoru živim uvijek iz susreta s Isusom Kristom. Susret u osobnoj molitvi djeluje i kasnije i prožima i moj rad. A molitva Isusu neprestano me podsjeća na ovaj susret u molitvi i uvijek iznova ju budi. Tako čitav moj život postaje život iz susreta. U svemu što činim i razmišljam, ja sam u odnosu s Isusom, povezan sam, kod kuće sam. Tek život iz odnosa i u odnosu čini našu egzistenciju vrijednom. Danas sve više njih žive izvan odnosa. I tako se njihov život raspada, oni žive mimo svoga istinskoga Ja. Samo u odnosu prema drugome živim i svoje vlastito Ja, samo u odnosu u dodiru sam i s mojom pravom jezgrom.
Prilikom izdisaja moramo u svome dahu pustiti da sam Isus Krist prožme čitavo tijelo. Zrak pri izdisaju struji prema dolje, u prostor zdjelice. Mi dajemo da milosrdni Isusov Duh prodre u sve naše osjećaje koji imaju svoje sjedište u nutarnjim organima, u srdžbi i razočaranju, uskipjelu bijesu i gorčini, i u naše nagone koji su, prema Grcima, smješteni u požudnu dijelu čovjeka, u donjemu dijelu tijela. Kad Kristov Duh poteče posvuda, mi se tada možemo pomiriti sa svime što je u nama. Tako nas molitva Isusu može sve više ispunjavati milosrđem i dobrotom prema sebi samima i prema svim ljudima.
Nakon izdisaja je kratak trenutak u kojemu se ne događa ništa, u kojemu niti izdišemo niti udišemo. Ovaj trenutak je za učitelje meditacije presudan. Tu se pokazuje oslobađam li se i predajem stvarno Bogu, ili se čvrsto držim sebe. Ako ne izdržim ovaj trenutak, nego odmah hoću da dah uđe, tada se ne oslobađam u Bogu. Ovaj dragocjeni trenutak čiste šutnje i čistoga nečinjenja jest mjesto na kojemu puštamo da padnemo u milosrdne Božje ruke i u njima naslutimo karakter dara čitave naše egzistencije. Riječ, tako kaže Izak iz Ninive, vodi do tajne Boga bez riječi. Mi smo naš dah vezali uz riječ da se ne rastresamo, ali u ovome međuprostoru izdisaja i udisaja mi ostavljamo i riječ. Mi puštamo da nas ona uvede u prostor koji je ispunjen samo Bogom. Ali ovaj prostor nije tek neki božanski prostor, nego je ispunjen Ocem Isusa Krista, milosrđem i dobrotom samoga Isusa. Za mene je molitva Isusu dobar put da živim u neprestanu susretu s Isusom Kristom i po njemu s Ocem. To je poznata riječ koja se u meni sama od sebe javlja, iako ju ja svjesno ne vježbam. Ona mi daje biti kod kuće, vodi me iz rastresenosti uvijek iznova do jedino važnoga, do Oca Isusa Krista. I daje mi izvjesnost da je u meni sam Isus Krist i da ide sa mnom. Ako je molitva u meni, i Isus Krist je u meni i uza me. I ja tada neprestano živim iz susreta s njim. Ovaj susret daje čitavu mome životu jedan drugi okus. On u sve što činim unosi nešto od ljubećega Božjeg milosrđa. Ono čini čitav život neprestanom molitvom, susretom s Bogom u mome srcu. Neprestana molitva je tu onda sasvim jednostavna, kao što je opisao već Andre Louf: »Zatim dospiješ do molitve za koju više ne možeš reći da ju moliš, jer nas je ona potpuno zaokupila i preplavila i u dnu našega bića više nema razlike između srca i molitve. Odsada je Duh taj koji u nama neprestano moli i uvlači nas sve dublje u svoju molitvu. Što smo više povučeni strujom, to jasnije uviđamo da ova molitva zaista više ne dolazi od nas. Ona je postala takoreći samostalna.« (Louf 147).
...dalje...
Mjesta susreta
Neprestana molitva
str. 1 str. 2 str. 3
A Izak Sirac govori o tome: »Vrhunac svake askeze jest molitva, koja više ne prestaje. Tko ju postigne, smjestio se s njom u svome duhovnome trajnom boravištu. Kad Duh uđe da bi se nastanio u nekome čovjeku, ovaj više ne može prestati moliti, jer Duh u njemu neprestano moli. Spavao ili bdio, uvijek je molitva na djelu u njegovu srcu. Jeo ili pio, počivao ili radio, kad tamjana molitve uzdiže se sam od sebe iz njegova srca. Molitva u njemu više nije vezana ni na koje vrijeme, ona je neprekidna. Slijedi ju čak i u snu, iako skrovito, jer šutnja oslobođena čovjeka po sebi je već molitva. Njegove misli su dane od Boga. Najtiši podražaj njegova srca je kao glas koji šutke i potajice pjeva Nevidljivomu.« (Louf 148 i dalje)
Neprestana molitva Isusu vodi do postojana života iz susreta s Isusom Kristom. U moljenju Imenu Isusovu u naše srce dolazi sam Krist i čini ga svojim prebivalištem. Tako opisuje Hezihije iz Batosa, bizantski autor iz srednjeg vijeka: »Neprestano zazivanje Isusa, povezano s gorućom čežnjom za njim i puno radosti zbog njega, ispunja ozračje našega srca blaženstvom i radošću. Sjećanje na Isusa i neprestano zazivanje njegova imena proizvode nešto kao božanski zrak u našem duhu.« (Louf 152) Molitva Isusu budi u meni snage koje su ranije bile zatrpane pod težinom moga posla, mojih briga. Ona sve u meni dovodi u vezu s Isusom Kristom, u vezu s onim koji me ljubi i koji ima srca za mene, srca koje ne osuđuje, nego ima smilovanja. Cilj je duhovnoga puta neprestano živjeti u ovoj vezi ljubavi s Isusom Kristom i u njemu postati zdrav i čitav. U ovoj vezi u meni se ništa ne potiskuje, nego je sve promotreno i povezano s Bogom.
Ovaj postojan život iz susreta s Bogom ima Benedikt pred očima kad piše: »Prvi se stupanj poniznosti sastoji u tome da čovjek uvijek ima pred očima strah Božji i pomno se čuva da to ne zaboravi ... I nek bude svjestan da Bog svakoga časa gleda na njega s neba, te da Božje oko prati njegovo ponašanje na svakome mjestu i da ga anđeli o tome stalno izvješćuju.« (34)
Duhovni život je za Benedikta život u prisutnosti Boga koji me ljubazno i blagonaklono, ali i ispitujući i istražujući gleda. U ovom pogledu Božjemu tek pravo nalazim sebe, tu moj život dobiva jedan drugi okus. Tu osjećam da je moj život stalan odgovor Bogu koji me gleda i poziva. Ja ne živim gdje mu drago u nekome neobvezatnom prostoru, nego živim pred očima Božjim, živim iz stalna susreta s ljubećim i milosrdnim Bogom. To znači molitva bez prestanka. To nije rezultat napora, nego uvježbavanje života iz susreta. Alternativa ovome životu iz susreta jest život u rastresenosti. Za monahe je bila neprestana napast iskrasti se iz susreta, iz odnosa s Bogom, i povući se u privatne odaje svoje fantazije, gdje se može neobvezatno šetati i sanjati o svojim iluzijama.
Ali život iz susreta mora se sasvim konkretno uvježbati. Taj nam život nije položen u krilo. Monasi ga vježbaju moleći posvuda i u svako vrijeme molitvu Isusu. Ali da ju mogu uvijek moliti, moram ju najprije moliti u određenim trenutcima dana. Moram ju vezati uz određenu djelatnost. Kad se, npr. ujutro probudim, trebam svjesno govoriti molitvu Isusu. Kad idem iz kuće, kad se vozim na posao, kad ulazim u neku kuću, kad dolazim k ljudima, kod otkucavanja punoga sata na tornju, kad zvoni telefon, posvuda bih mogao govoriti molitvu Isusu. Izvanjske stvari bi mogle za mene biti znak sjećanja, koje zatim s vremenom same od sebe izazovu u meni molitvu Isusu. Ako me tako izvanjske stvari podsjećaju na prisutnost Isusa Krista koji ima za me smilovanja, moj će život tada postati drukčiji. Više neće biti određivan izvanjskim događajima, nego ću u svemu susretati Isusa Krista. Posvuda i u svemu što se događa ja tada živim iz susreta s Kristom. A polazeći od susreta s Kristom ja se onda na jedan nov način susrećem i s ljudima i sa situacijama svoje svakodnevice. Stanje mojih osjećaja tada neće određivati izvanjski događaji, nego Isus Krist koga u svemu susrećemo. Isusova blizina potiskuje često nametljivu blizinu ljudi ili problema. I ja ih mogu tada rangirati dajući im vrijednost koju trebaju. Neću pustiti da me pritisnu, nego ću ih susretati s nutarnjim odmakom. Budući posvuda živim iz susreta s Kristom, izvanjski događaji više ne mogu mnome ovladati. Tako je i s ljudima koji se vole. Budući znaju za njihovu ljubav, jer žive iz ljubećega susreta, oni više ne dopuštaju da ih određuju činjenice dana. Oni su, naprotiv, određivani ljubavlju. Tako susret s Kristom želi prožeti čitav naš život i preobraziti ga. Sve treba dobiti okus Božjega milosrđa i dobrote. Susret s Kristom i s Ocem Isusa Krista budi u nama pravu jezgru na život, čini nas u svemu životnijima i tako nam stvarno dariva vječni život, život koji ima jednu drugu kvalitetu nego život oko nas, život u slobodi i blagosti, u ljubavi i radosti. Ne moramo se preobrazivati mi, nego susret s Bogom preobrazuje nas, i tako nas stvarno vodi do našega istinskoga Ja.
... dalje ...
Molitva kao susret
Svršetak
Četiri koraka i četiri mjesta molitve koja smo prošli u ovoj knjižici ne mogu i ne žele potpuno opisati tajnu molitve. Hoće samo ohrabriti da pođemo putem molitve kao pu tem do sve dubljega i životnijega susreta s Bo gom. Svatko mora sam osjetiti koja mjesta i koraci molitve su za njega dobri. Tradicija nam je ponudila ove vrste molitve. I mnogi su ljudi na ovim putevima došli do intenzivno ga susreta s Bogom i živjeli iz susreta s Bogom. Odlučujuće je da se pripravimo za susret s Bo gom koga nam je Isus Krist objavio kao ljube ćega i milosrdnoga Oca. Bog nije dalek i nepri stupačan, nego onaj koji nas želi susresti. On je svoju volju za susretom potkrijepio u Isusu Kristu, kad nam je sam došao ususret da nam bude blizu. Jer mi smo bili nesposobni za su sret. Bili smo zapleteni u sebe, zatvoreni, pre pušteni samima sebi. Tada je on došao k nama. U molitvi odgovaramo na njegov dolazak. Tu idemo ususret onomu koji je u Isusu Kristu prišao k nama. Molitva stoga nije neko zadu ženje koje mi moramo izvršiti, nego put do neprestanoga susreta s Bogom. I tako je moli tva put do intenzivno ga i svjesna života, do ži vota kakva nam je Bog namijenio. Samo iz su sreta s Bogom posreći nam se pravi život. Jer, još nam jednom govori Martin Buber: »Svaki stvaran život je susret.«
