Do nebesa nek' se ori

Priča o Kristu, Hrvatima i domovini

Ostvarenjem višestoljetnoga sna o slobodi posljednje je desetljeće 20. stoljeća ispisalo najljepše stranice hrvatske povijesti. S krunicom oko vrata Hrvati su pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana konačno izborili samostalnu i neovisnu domovinu. I to u vremenu koje je davalo najmanje izgleda da se tako nešto dogodi. Najkrvavije europsko stoljeće hrvatskome narodu nije nudilo nimalo nade. No blistavome završetku takvoga stoljeća moguće je naći objašnjenje samo u jednako blistavome početku.

Kad je 1899. godine papa Leon XIII. čitav svijet posvetio Presvetome Srcu Isusovu, hrvatski mladići i djevojke prepoznali su u tom činu ključni poziv za svoj život. Njih 160 000 žurno je odgovorilo ponovivši posvetu imenom i prezimenom, molitvom i odricanjem, darom Svetom Ocu i hodočašćem u Rim. Slavlje posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu održano je 22. lipnja 1900. godine u svim crkvama po svim hrvatskim biskupijama. Silina zanosa i ljubavi koju je ta odvažna mladost darovala Kristu Kralju dočarana je pjesmom „Do nebesa nek' se ori“ koju je prigodno spjevao tada 19-ogodišnji Petar Perica. Do danas je ona jedna od omiljenih pjesama hrvatskoga vjerničkoga puka. U njoj se taj presudni zavjet neprestano obnavlja donoseći uvijek nove plodove.

Posvetivši sebe i svoje živote Srcu Isusa Krista mladi su se Hrvati smjestili u središte Božje ljubavi i milosrđa, izvora mira i pravde. Njihova je posveta bila odluka da Krista slijede svugdje i uvijek, unatoč svemu i svakome. I doista su ga predano slijedili na dobro i spasenje svoga naroda. Petar Perica postao je isusovac koji je ubijen kao jedna od mnogobrojnih žrtava komunističkoga režima 1944. godine. No njegova je mučenička smrt, kao i smrt tolikih drugih Hrvata kroz povijest, donijela obilat plod. U uskrsnuću hrvatske slobode i državnosti pobrala su ga djeca, unuci i praunuci onih koji su se 1900. podine posvetili Isusu Kristu. Gotovo goloruki, zaboravljeni od Europe kojoj su stoljećima kao predziđe kršćanstvačuvali leđa, Hrvati su se odlučno i časno suprostavili agresiji, zločinu i nepravdi. Takvu pobjedu mogao je izvojevati samo narod koji je snagu crpio iz nepresušna vrela Božjega Srca.

Početak i završetak 20. stoljeća jedinstvena su hrvatska priča. Jedna od onih koje se ore do nebesa. Ona pripovijeda o nerazdruživosti bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, triju temelja blagostanja svakoga naroda. Ona govori o tisućljetnoj odanosti Hrvata Bijelome Pastiru Crkve. Od pape su potporu dobili i u najvažnijim trenucima svoje povijesti. Likovi te priče junak su do junaka, nezaboravni i svevremeni poput zavjeta iz 1900. godine. Ovih dana punoljetna Hrvatska treba imati petlje živjeti u skladu s tom svetom zakletvom koja sužnjeve čini slobodnima, a gubitnike pobjednicima:

„Isukrste, Srcu Tvom s nama naš se kune dom:
Dušom, tijelom vijek sam Tvoj za krst časni bijuć boj

Do nebesa nek' se ori
naših grudi gromki glas,
neka jeknu rajski dvori,
nek' nas čuje Isus Spas:

Isukrste, Srcu Tvom
s nama naš se kune dom:
Dušom, tijelom vijek sam Tvoj
za krst časni bijuć boj!

Čujte, puci širom svijeta,
oci naši, čujte sad!
Čujte sluge pakla kleta
Kako Hrvat kliče mlad.

Stijeg Hrvata, Srce Krista,
Tu nam rudi sreća, spas;
tu sloboda zlatna blista,
tu se ori slavski glas.

Pređi naši kano lavi
za krst časni biše boj.
Tko je sinak ovoj slavi,
Kristu vjeran uvijek poj.

Neka grmi pako hudi,
neka bijesni cijeli svijet,
neka borba lomi grudi,
čvrsto stoji zavjet svet.

Kralju slave silni, blagi,
blagoslovi zavjet taj!
Blagoslovi rod nam dragi
U svom srcu stan mu daj!!