Collectanea Cisterciensia 49 (1987) 107-116
Jean LECLERCQ, OSB
Kao što je Isus
Riječ izravno potekla iz Očeve stvarateljske tišine,
Riječ koja sažima puninu značenja i svu moć,
tako je i Marija šapnuta riječ -
kao odjek tog višnjeg Logosa,
riječ koja ima svoj izvor u Riječi[2]..
U Lectio Divina, koja je glavna vježba monastičkog života, Marija nas zajedno sa svojim Sinom primjerom i načinom uči zašto i za koga čitati, kako čitati i kako moliti. Isus, knjiga i čitač, pokazuje nam Boga u čitanju Boga[3]. Ovo naše razmišljanje o Mariji u čitanju Krista sadržavat će tri dijela:
I. Marija u čitanju
II. Marija, otvorena knjiga
III. Značenje i praktična primjena tih tema.
I. Marija u čitanju
Religiozna ikonografija rado prikazuje Mariju u čitanju. Stare ikone i slike svih vrsta pokazuju je kod Navještenja zabavljenu čitanjem. Jedna od ikona Starog vijeka predstavlja u prvom planu Mariju kako sjedi s otvorenom knjigom na koljenima, dok se u gornjem dijelu ikone nalazi Gabrijel koji joj dolazi prenijeti poruku na koju se ona pripremila čitanjem. Ili pak druga: Gabrijel drži u rukama razvijeni svitak s kojeg se mogu čitati riječi koje joj on, prema Lk 1,28, upućuje u Božje ime. Kasnije, u Srednjem vijeku, a posebno na Zapadu, Marija je često prikazana na koljenima kako čita i moli u času anđelova dolaska. U samom času događaja ona čita, kao da joj je anđelova poruka prenesena po knjizi.
Prema toj predaji, Marija je čitala od djetinjstva. Jedna renesansna slika pokazuje nam je kao dijete između Joakima i Ane: ona čita. Kršćani su je rado prikazivali u čitanju, ne samo nakon Utjelovljenja, nego i tijekom cijeloga njezina života. Postoje i Marijini kipovi: ona sjedi s otvorenom knjigom na koljenima. S desna stoji dijete Isus. U lijevoj ruci ona drži cvijet. Posve blizu je i ptičica. Marijina se pozornost postupno prenosi s Knjige koja je Isus, na Knjigu koja je Pismo, te konačno na knjigu koja je Priroda.
U muzeju opatije sv. Ivana u Collegevilleu, jedna slika benediktinca, o. Bonaventure Osterkampa, prikazuje dijete Isusa kako Mariji tumači Knjigu. Jednom joj rukom pokazuje stranicu, a drugom, kao i pogledom uzdignutim prema njoj, tumači joj tekst. Marija sluša. To su prizori iz Isusova života. Marija nastavlja čitati i nakon Uskrsnuća. Prizori Pedesetnice prikazuju nam je u prvom planu u klečećem stavu i s otvorenom knjigom. S njezine desne sjedi jedan Apostol.
Što da zaključujemo iz te bogate ikonografije?
a. Marija čita u punom značenju riječi: ona sluša, meditira, pamti, ispituje, shvaća, moli, pristaje, razmatra, te se tako priprema na primanje svake poruke koja joj dolazi od Boga, svake poruke koja joj dolazi od Riječi koju čita i u vremenu kada čita.
b. U Mariji se proroštvo i ispunjenje preklapaju i podudaraju: Navještenje i ostvarenje se spajaju. Anđeo navodi proroštva što ih ona čita, te se u tom točno određenom času proroštva u njoj i ostvaruju. I to se nastavlja tijekom njezina života, jer ona čuva u svojem srcu napisana proroštva i događaje njihova ostvarenja.
To oslikava sličnost i razliku između Marije i Isusa. Prvenstveno i temeljno, Isus je Knjiga. On je tek drugotno čitač i to na način posljedice. U Isusu se nalazi potpuna Istina i objava Boga o Bogu. On čita tu objavu i u sebi samome i u knjigama koje su je navješćivale i pripremale.
Marijina pak temeljna uloga jest da bude ne knjiga nego štivo. Čitanje proroštava, prvenstveno navještaja Isusa. Zatim čitanje Isusa kao ispunjenje proroštava. Tako imamo tradicionalnu temu Marije u čitanju, važnu temu i u patrističkoj i u srednjovjekovnoj literaturi. Da spomenemo tek dva primjera: Albert Veliki vidi Mariju u čitanju (lector - čitač) svih proroštava, dok ih čita doslovce u samoj sebi, u njihovu doslovnom značenju[4]. Antonin Sijenski tvrdi da je ona u samoj sebi ispunila proroštva. Ona je bila čitateljica (lectrix) duhovno, jer je razumjela proroštva[5]
II. Marija, otvorena knjiga
Tako je Marija Čitanje, štivo, u nasljedovanju Isusa. Dosljedno tome, ona je također otvorena knjiga iz koje Crkva, počevši od samih Apostola, mora čitati. Imamo također krajnje bogatu temu «Marije otvorene knjige» o kojoj nalazimo brojne primjere i u patrističkoj i u monastičkoj tradiciji. Istražimo ponajprije bogatstvo tih tradicija prije negoli iz njih oslobodimo sadašnje značenje.
Izvjesne Djevičine litanije, koje ju opisuju i na nju primjenjuju sve vrste biblijskih slika, simbola i atributa, štuju je kao otvorenu knjigu. Teodor Studit, monah i teolog, u jednoj homiliji zamišlja pohvale koje su Mariji pridali Apostoli, bilo vlastitim izrazima, bilo navodima iz proroka. «Zdravo, Sveta Majko!» govore oni. Slijedi dvanaest naslova, vjerojatno prema broju Apostola. Deseti naslov tog niza kaže: «Sveta Marijo, sveta knjigo božanskih zapovijedi, u kojoj nam je priopćeno što je ugodno Bogu, kako je to vidio Jeremija prije tolikih vjekova.»[6]
Potom on sabire ne manje od devedeset naslova rasijanih kod brojnih pisaca, te od njih slaže neku vrst litanija na čast Marije, otvorene knjige[7]: Marija je knjiga predana na čitanje ljudskom rodu, knjiga kojoj je tvorac Riječ u njoj tijelom postala, Duh, Božji prst u njoj. Oživljena Kristom, Marija je obilježena pečatom Duha. Knjiga je to u koju nitko ne može prodrijeti osim Josipa koji ju je razumio po božanskoj milosti i onih koji će, nasljedujući nju, primiti od istog Duha dar razumijevanja. Ona je knjiga nova, istinska, duhovna. Marija je knjiga blaženika u nebu koji je promatraju. Knjiga kontemplativaca, knjiga, koja po uzvišenu čitanju što ga pruža, naučava čistoću, siromaštvo, poniznost. Marija je knjiga predana pobjednicima na nebu. Kao što je Sin Očeva knjiga, Marija je knjiga Sina na prolazu; napominjemo da poštujemo ljestvicu vrijednosti i strogi red stvarnosti spasenja. Ta se Marijina hvala nastavlja od stranice do stranice, a u mnogo navrata spomenute slike podsjećaju na Lk 2,51, što ćemo kasnije protumačiti.
Jedna od značajki svake knjige jest pohrana riječi i djela prošlosti. Tako je Marija knjiga, jer poput knjige čuva u svojem srcu primjere patrijarha, riječi proroka, čine i ponašanje pastira, kraljeva, Šimuna, Ane te, konačno, riječi i djela svoga Sina.
Marija je knjiga jer u svojem srcu sabire Kristove riječi i djelovanje. U svjetlu svih tih pjesničkih navoda, mogla bi se od njezina odnosa prema Kristu i nama sazdati čitava marijanska teologija. Jedna od najrazvijenijih i sigurno najmaštovitijih jest duga propovijed benediktinskog opata iz 12. stoljeća, Petra de Cellea[8]. Iskićena bogatstvom ljepote, domišljatošću i poezijom, glavna tema propovijedi uzeta je iz Izaije 8,1: «Gospodin mi reče: "Uzmi veliku ploču i napiši na njoj ljudskim pismom..."» Glavne su riječi ploča i velika. Ta propovijed uz Navještenje potanko opisuje cijeli postupak proizvodnje knjiga, imenuje rabljene alatke, stupnjeve i postupke: pero, britvu, tintu, početna ukrasna slova, uvez itd. Tumači ih na simboličan način i primjenjuje na Mariju i na otajstvo Utjelovljenja. Tako, pored samih simbola, tu imamo najvjerojatnije najtočniji opis proizvodnje knjiga u Srednjem vijeku. To je sve tako živopisno, stvarno pa čak i zabavno, te ostavlja dojam pravog humora pa i šaljivosti koji su karakterizirali poneke od tih opata, monaha i srednjovjekovnih duhovnih pisaca. Možemo si lako zamisliti smiješak monahinja i monaha koji su tu propovijed slušali ili su je čitali. No posebno onih koji su stvarno radili u skriptoriju, u radionici gdje su se prepisivali i uvezivali rukopisi. Tekst zahtijeva da se tu zaustavimo.
Glavna ideja ispod svih tih slika jest Božja volja da postane nama, ljudskom rodu čitak, i to u našem vlastitom pismu, u našoj abecedi, u našim riječima, u našem vlastitom tijelu: Marija je za nas knjiga koja sve to sadržava. Praktički zaključak toga jest:
Očistite se, o Kršćani,
(kao što pergamena mora biti besprijekorna i čista),
kako bi Isus mogao pisati u vama,
kao u knjizi,
i da bi vaše ime moglo biti upisano
u Božju knjigu.
III. Smisao i praktična primjena tih tema
Dok na taj način uživamo promatrajući Mariju i predstavljajući si Mariju u tom obliku u Božjoj prisutnosti, pitamo se ponovno što bi ti zamišljeni izrazi mogli donijeti, prvo našem čitanju, potom razlogu našeg čitanja, u čiju korist čitamo, načinu na koji nam je čitati. Tradicija nas poučava da čitamo na način kako je Marija čitala. Ona je bila štivo prije nego je bila knjiga. Treba nam čitati u Marijinu srcu, a u njemu je više od jednog pobožnog izraza. Ona nam dolazi iz Evanđelja. Zaustavimo se na dva Lukina retka: «Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome» (Lk 2,19). - «Njegova je majka sve te događaje brižno čuvala u srcu» (Lk 2,51)[9].
Glavne riječi dobivaju težinu po izrazima: ona je pamtila, ona je razmatrala, ona je brižno čuvala, i još: u svom srcu. Izrazi uključuju pamćenje, ali kažu još više. Dvije grčke riječi naime znače: čuvati i složiti zajedno, okupiti, prihvatiti i sjećati se. Smisao ta dva konteksta je taj da se Marija, čitajući Pisma koja su pretkazivala ono čemu je ona sada svjedok, sjećala svih tih riječi. Bile su više nego stvari, bile u stvarnosti. Ona je čitala proroštva. Neka je od njih gledala kako se ostvaruju pred njezinim očima. I sada ih je, u svojoj nutarnjoj svijesti, uspoređivala. Je li poznavala način čitanja? Sv. Jeronim ima gotov odgovor: «Quae audierat quaequae legerat». - «Ono što je čula, to je već čitala»[10]. Ona je čitala i razumjela. Tu više nema poteškoća.
Na toj crti tradicije mogli bismo navesti čitav niz tekstova, a posebno monastičkih, koji se odnose na to uspoređivanje što ga je činila Marija. Sv. Jeronim: «Ona je uspoređivala što je proživjela, čula ili čitala s onim što je vidjela. Zašto se radije kaže da je uspoređivala a ne jednostavno da je razmišljala ili primjećivala? Zato što je bila sveta, što je čitala u Pismima i poznavala proroke, te se prisjećala što joj je anđeo rekao i da su riječi koje joj je anđeo izgovorio dolazile od proroka.»[11] Beda Časni pravi sukladnu usporedbu između onoga što je gledala i što je čitala: videbat/legerat: gledaše/čitaše. Dosljedno tome, ona se spominjala i uspoređivala[12]. U IX. stoljećuHaymon podcrtava da je Marijina vjera bila vjera u rastu: što je više gledala to što je već čitala, to je više vjerovala[13]. U XII. stoljeću opat Werner (1116) pisao je gledom na Isusovo Rođenje:
Legerat in Isaia: ... čitala je kod Izaije ...
Videbat in praesepio: ... vidjela je u jaslama ...
Comparat ergo verba prophetarum factis: ... uspoređivala je stoga proročke riječi s činjenicama ...[14].
Ovi posve isto kao i Smaragd i Aelred de Rievaulx, govoreći o tom Marijinom uspoređivanju, koriste izraze ruminatio - preživanje, žvakanje[15]. Ta biblijska slika naglašava sličnost između tog načina čitanja i životinje koja preživa, žvače i prežvakuje. To su glavni navodi. Ali koje im je značenje i koja primjena? Oni se odnose na način meditacije u čitanju, na potrebu tišine, na porast vjere, na odraz cijelog tog iskustva na svaki oblik apostolata.
Pokret meditativnog čitanja može proizići iz punog značenja izraza koje je koristio sveti Luka kada ih je usporedio s njihovim paralelama rasutim po grčkoj Bibliji: sunterein/conservabat: čuvati, obdržavati; diaterein brižno čuvati riječ u srcu, u njoj ustrajati, za nju se založiti.
To je vrlo živa uspomena, podsjećanje u duhu na riječi koje je čula i na način na koji su se oblikovale u stvarnosti. To je promatranje prošlosti u nastojanju da ju razumijemo u sadašnjosti, traženje, istraživanje i otkrivanje. Ta vrsta podsjećanja česta je u Pravilu sv. Benedikta: «Neka se sjeti... Neka se sjete» (Pravilo 4,7,19,31,57, passim).
A to je važno u onome što se odnosi na Krista. Tu se doista radi o anamnezi, u onom smislu kad je Isus rekao: «(Duh) će vas sjetiti svega što sam vam rekao» (Iv 14,26). Ili opet: «To činite meni na spomen» (Lk 22,19). Podsjetiti se na taj način znači ostati, boraviti u ili s Božjom Riječi: ostati (manere) tako je čest izraz kod sv. Ivana i znači za nj produljenu, nastavljenu anamnesis, spominjanje na Savez s Bogom u vidu njegove aktualizacije, ostvarenja, da vidimo i iskusimo Savez u njegovu razvitku.
Koji može biti, dakle, ishod tog stava i pokreta u Mariji? U času kada je Luka pisao, Marijina uskrsna vjera već je shvaćala kako je cijelo djetinjstvo njezina Sina u stvari vodilo k njegovoj smrti i uskrsnuću. Pod tim svjetlom, Marija je ponovno iščitavala Pismo. Ona, ali i bilo koji Židov, mogao je sastaviti Magnificat polazeći od Starog Zavjeta. No ono što je bilo posebno kod Marije bilo je to njezino ponovno iščitavanje tekstova i njezina reinterpretacija istih u svjetlu svoga Sina. U toj je reinterpretaciji ona davala egzegezu proroštava i događaja iz Isusova života. Ona je postala egzeget, tumač Božjeg Utjelovljenja u svojem Sinu. Ona je davala njegovo savršeno tumačenje nakon Isusova uskrsnuća, no njegovo razvijanje je započelo u vrijeme kada ona i Josip, kako govori sv. Luka, «ne razumješe ono što im je Isus govorio» (Lk 2,50). Ona je kao prvi svjedok tih događaja postala postupno sposobna da ih razumije i da im dade tumačenje. No to je bilo moguće samo po Duhu Svetom koji je bio u njoj od samog Isusova začeća, ali već i ranije. Ta je njegova prisutnost samo porasla nakon uskrsnuća. To je «spominjanje» temeljno biblijski stav na mudrosnoj liniji predaje Izraela, naroda koji ima spomen, naroda koji ima svoj memorial. Isti Duh, koji je ranije nadahnjivao proroke, bio je sada na djelu u Mariji, postupno produbljujući njezino razumijevanje Isusa.
Razlog porasta takva stava u Mariji bio je u tome što od početka ona i Josip nisu shvaćali što se to događalo s Isusom. To «spominjanje» u Duhu Svetom, taj djelatni memorial, bio je tim potrebniji jer su Gospodnji putovi bili otajstveni i još nepoznati, dok je još sve bilo obavijeno tamom. Vjera mora ustrajati i rasti unatoč poteškoća. Upravo u tom Marijinom slučaju nije bila u pitanju toliko njezina psihologija koliko vjera, a onda s time i naša. I nama treba, upravo kao i Mariji, otkriti istinsko značenje svakog događaja Kristova života, svakog od njegovih otajstava, svakog vida njegova nauka, i to po riječima naših otaca u vjeri, pisaca Starog i Novog Zavjeta, te po riječima i predaji Crkve. Rečeno je za Mariju: videbat - gledala je, gledala očima vjere; ona se na to navraćala, razmišljala o svim divotnim djelima koja je Bog učinio, o svim kušnjama, napastima, izgonima, žrtvama i oslobađanjima koja je Bog izveo, npr. o Abrahamovoj žrtvi, i tako redom. Razmišljala je jer je istraživala, a istraživala je jer je postojao jedan tamni element, neshvaćanje, a za mnoge i nerazumijevanje, otajstvo. Sveti tekstovi otkrivaju, no jednako tako i zastiru. U svakoj prigodi oni otkrivaju malo više od svoga sadržaja. Za nas u njima postoji vječni element otkrivanja, iznenađenja, jer sve još nije ispunjeno ni otkriveno, kako će to biti na kraju kada će Krist-Knjiga biti u potpunosti protumačen i shvaćen u nebesima, u viziji, gledanju koje će nam se tada pokazati. Ali za sada, knjige koje nam govore o Kristu jesu kao stupnjevi po kojima se približavamo gledanju. Sve nas to samo začuđuje, iznenađuje, zadivljuje.
I kada nadođu vremena najdublje tame, i nama je kao i Mariji živjeti od vjere. Predaja govori da je Marija bila jedina koja je sačuvala vjeru tijekom ona tri dana koja su dijelila Isusovu smrt od uskrsnuća. Bio je to čas kada je cjelokupna vjera Crkve počivala u Mariji[16]. Isus je za Mariju ostao zagonetka, kao što će ostati i za nas. Imamo dosta svjetla da ishranimo svoju vjeru, a tama je dovoljno gusta da potakne naše istraživanje. Sveti Luka (2,33) govori da su se Marija i Josip čudili, «divili onome što se govorilo o Isusu». No malo po malo su razumjeli, upravo kao Apostoli i učenici, nakon Uskrsa. Njihovo se uskrsno iskustvo nastavlja u nama. Koji su uvjeti i zahtjevi tog porasta u vjeri?
Oni su dvovrsni. Prvi je uvjet da se odreknemo onih instinktivnih i naravnih nadanja koja nas sprječavaju prihvatiti Božje otajstvo onakvo kako nam ga je Krist objavio, a time nam onemogućuju da prihvatimo kao potrebno proći putem Križa da dospijemo u Novi Život, u Život Duha. Naše meditativno čitanje Krista-Knjige, kakvo je stvarno upisano u njegov život, daje nam spoznati ulogu očišćenja našeg vlastitog života. Drugi je zahtjev šutnja koja nam omogućuje to iskustvo u vjeri. Tako razumijevamo duh Marijine kontemplacije i šutnje i njezinih «šutnji». Tu su temu razvili neki srednjovjekovni Oci i monastički pisci. Kako je Marija izgovorila tako malo riječi! Njezina šutnja nije prvenstveno primjer askeze, već radije simbol raspoloživosti posve okrenute prema Bogu vjere, nade i ljubavi. I opet, na taj način shvaćamo monastičku šutnju o kojoj govori Pravilo svetog Benedikta u poglavlju 7,5:
Tacite conscientia patientiam amplectatur - Savjest u šutnji prihvaća strpljivost
Tacite: šutljivo, tiho, «smireno»
Savjest: šutnja, ne samo usnama ili ustima, nego srcem.
Patientiam: strpljivost u trpljenju, ustrajnost u iščekivanju, povjerenje u očekivanju: čitav kontekst ovog četvrtog stupnja poniznosti izražava taj stav.
Amplectatur: prihvaća, grli sa žarom, velikodušnošću, ljubavlju.
Evo pravog značenja monastičke taciturnitas - šutljivosti, koja ide dalje od običnog sustezanja od riječi. Opat Randolf u XI. stoljeću uzima Marijin primjer da pokaže kako je i nama potrebno čuvati sva ta otajstva, te stvarnosti u našem srcu, kao u zatvorenom ormaru[17].
Konačno, samo po šutnji imamo pravo i mogućnost pomoći drugima da rastu u vjeri. Tu počiva opravdanje svake podjele naše vjere s drugima, svakog oblika apostolata. Snagom spominjanja i promatranja u šutnji otajstava «koja je čitala i kojima je bila svjedok», Marija je postala «apostol apostola» u Crkvi koja se rađala.
Ne želim ulaziti u kontroverzno pitanje: jesu li ili nisu Marijine osobne uspomene bile izvori informacija Mateju i Luki za crtice iz Isusova djetinjstva. O. René Laurentin u svojem vrlo učenom djelu nedavno je branio tu tezu[18]. Solidna predaja tvrdi da je Marija stvarno predala Apostolima ono što je iskusila i razumjela. Tako na primjer, Beda Časni tvrdi da je Marija onima koji su je ispitivali u vidu propovijedanja ili pisanja predavala svoja sjećanja[19]. Istu je stvar izrazio i Haymon u IX. stoljeću[20], Bruno de Segni[21], Randolf u XI. st.[22], Aelred de Rievaulx u XII. st.[23] i još drugi[24]. Prema toj predaji, Marija tumači, objašnjava, daje egzegezu onima koji imaju poslanje propovijedanja ili pisanja; njezina je šutnja bila izvor njezine poduke. Izvjesni pseudo-Jeronim, monah iz XI. stoljeća, pojašnjava da je nakon Isusova uskrsnuća «ona ostala s Apostolima do svojeg Uznesenja, dosta dugo da bi ih poučila o Utjelovljenoj Riječi, jer je njoj samoj Duh Sveti sve protumačio»[25].
U Biblioteci Alcuin u opatiji sv. Ivana benediktinac, o. Hugh Wiltzman, izradio je kip koji prikazuje Mariju s ispruženim rukama. Posve uza se, umjesto Djeteta Isusa, kako je redovno vidimo, ona drži pergamenu sa simbolima četiriju evanđelista, kao da tvrdi da su Evanđelja sadržana u Mariji, «Madoni Evanđelja». Ogrtač joj je otvoren i obuhvaća Knjigu Evanđelja koja kao da iz nje izlazi[26]. Vrlo je znakovito da je ta Djevica u biblioteci. U srednjovjekovnim samostanima biblioteka ili ormar sadržavao je rukopise te je često bio stavljen pod zaštitu Blagoslovljene Djevice, ili je čak bio stavljen u lađu Djevičine kapele[27]
Zaključak
Možemo reći da je Marija naš uzor u dijeljenju Kristove poruke, kao što nam je uzor u slušanju i proučavanju božanske istine. Poput Marije i mi smo u traženju i produbljivanju Utjelovljene Istine razmatrajući Isusovu riječ. Njoj je Otajstvo Utjelovljenja bilo postupno objavljivano; ta i ona je morala kušati Božja odgađanja i rokove. I nama je potrebna strpljivost kakvu je ona imala; taj rast kroz tmine prema sve većoj jasnoći karakteristika je našeg načina razumijevanja i naše slobode koji su u konačnici naše dostojanstvo. Razumijevanje Otkrivene Istine nije neposredno ni automatsko, jer traži vrijeme i napor od strane vjernika, posebno u monastičkom svijetu. Možemo zaključiti jednim odlomkom Drugog vatikanskog sabora, u kojem se porast u vjeri i njezino shvaćanje pozivaju na Marijino proživljavanje:
«... (Crkva) je naime rasla u zapažanju kako predanih stvari tako i riječi, na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tom u svom srcu razmišljaju», kako je rečeno o Mariji (usp. Lk 2,19.51)[28].
Pavao VI. Načinio je iz tog odlomka posebnu primjenu na kontemplativne redovnice u nagovoru 2. veljače 1966.: «Marija je uzor i odgojiteljica nutarnjeg života. Svi mi moramo ponovno promišljati Isusa, njegovu riječ i njegov primjer.»[29] A papa Ivan Pavao II. u svojem nagovoru u Meksiku, 26. siječnja 1979. godine, izrazio je poteškoće suvremenog čovjeka u odnosu na vjeru ovako:
«Predjeli otajstva mnogo su širi od predjela očitosti. Ljudsko biće, unatoč svojih nastojanja, neće im nikada doseći potpuno razumijevanje. Na tom stupnju ono mora priznati otajstvo i dati mu mjesta u svom srcu, kako je to učinila Marija (Lk 2,19.51). To je čas kada se ljudska osoba zalaže i podlaže otajstvu. Nije to čin slijepe pomirljivosti nekoga tko je kapitulirao pred zagonetkom ili apsurdom, već radije otvorena raspoloživost osobe nečemu, Nekome koji je veći od njezina vlastitog srca»[30].
Sveti Bernard rekao je jednog dana ovo: «Srce Kristovo Srce je Očevo»[31]. Marija je čitala upravo iz Srca svoga Sina, a mi ćemo, s naše strane, naći u njezinu Srcu više negoli smo sposobni pročitati.
Ako želimo otkriti sve bogatstvo intimnog odnosa koji veže Crkvu i Euharistiju, ne možemo zaboraviti Mariju, Majku i uzor Crkve.
U određenom je smislu Marija živjela svoju euharistijsku vjeru i prije ustanovljenja Euharistije budući da je prinijela svoje djevičansko krilo za utjelovljenje Riječi Božje. Euharistija se, dok upućuje na muku i uskrsnuće, istodobno nalazi u kontinuitetu s utjelovljenjem. Marija je u Navještenju začela Sina Božjega u fizičkoj stvarnosti njegova tijela i krvi,anticipirajući u sebiono što će u određenoj mjeri sa-kramentalno biti ostvareno svakom vjerniku koji,pod prilikama kruha i vina, prima tijelo i krv Gospodnju. Postoji stoga duboka analogija između fiat koji je Marija izgovorila na anđelove riječi i amen koji izgovara svaki vjernik kad prima tijelo Gospodnje."Ovo činite meni na spomen" (Lk 22,19). U "spomen-činu" Kalvarije prisutno je sve ono što je Krist izvršio u svojoj muci i smrti. Stoga je prisutno i ono što je Krist ispunio i prema Majci, a u našu korist. Njoj uistinu predaje ljubljenoga učenika, a u njemu predaje svakoga od nas: "Evo ti sina!"(usp. Iv 19,26-27).
U Euharistiji živjeti spomen-čin Kristove smrti znači također trajno primati ovaj dar. To znači, po Ivanovu primjeru, sa sobom uzeti onu koja nam je svaki put darovana kao Majka. Istodobno, to znači i zauzetost da se suobličimo Kristu dolazeći u Majčinu školu i dopuštajući joj da nas prati. Marija je, s Crk-vom i kao Majka Crkve,prisutna u svakom našem euharistijskom slavlju. Ako su Crkva i Euharistija nerazdruživo povezani,to treba reći i za Mariju i Euharistiju. To je razlog zašto se već od najstarijih vremena u euharistijskim slavljima, u Crkvama Istoka i Zapada, uvijek spominje Marija.
U Euharistiji Crkva se potpuno sjedinjuje s Kristom i njegovom žrtvom, poprimajući Marijin duh. Ova se istina dublje može shvatiti iščiiavajući Veliča pod euharistijskim vidom. Euharistija je uistinu, poput Marijine pjesme, prije svega hvala i zahva-Ijivanje. Kada Marija kliče: "Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju", ona u krilu nosi Isusa. Hvali Oca "za" Isusa, ali ga hvali također "u" Isusu i "s" Isusom. Upravo je to istinski "euharistijski stav". Istodobno se Marija sjeća divnih djela koja je Bog učinio u povijesti spasenja, prema obećanju danu ocima (usp. Lk 1,55), navješćujući čudo koje sva druga nadvisuje, otkupiteljsko Utjelovljenje. U Veliča, naposljetku, prisutna je eshatološka protegnutost Euharistije. Svaki put kad se Sin Božji nama iznova predstavlja u "siromaštvu" sakramentalnih znakova, kruha i vina, u svijet je položeno sjeme one nove povijesti u kojoj su "silni oboreni s prijestolja", a "uzvišeni ponizni" (usp. Lk 1,52). Marija pjeva o onom "novom nebu" i "novoj zemlji" koji su u Euharistiji našli svoju anticipaciju, a u određenom smislu i svoj plan i program. Ako Veliča izražava Marijinu duhovnost, ne postoji ništa veće od te duhovnosti što nam može pomoći u življenju euharistijskog Otajstva. Euharistija nam je dana kako bi sav naš život, poput Marijina, postao jedanVeliča.
Nema komentara:
Objavi komentar